Piše: Ljubomir Stanojević©Već je postava Prokofjevljeva „Vjenčanja u samostanu“ (1965.) najavila Nadu Murat kao odličnoga, modernoga redatelja, što ju je kasnije afirmiralo sjajnim uprizorenjima ondašnjih jugoslavenskih praizvedbi: „Pogled s mosta“ R. Rossellinija (1968.), „Napoleon dolazi“ R. R. Benetta (1969.), „Penelopa“ R. Libermanna (1972.), „Arlecchino“ F. Busonija (1973.), Verdijeve „Djevice Orleanske“ (1973.) te osobito „Revizora“ Wernera Egka (1980., obnova 1984.) kao krune toga estetskoga promišljanja – predstava za koju je Nada Murat dobila prestižnu nagradu za režiju Annala ’80 i proglašena najboljim opernim redateljem bivše Jugoslavije na Opernom biennalu u Ljubljani (1984.).

Tomu nizu, uz spomenutoga Prokofjeva, svakako treba dodati i uprizorenje Bizetovih „Lovaca bisera“ (1972.)

U ovoj skici za portret Nade Murat valja navesti i da je umjetnica od 1964. do odlaska u mirovinu 1979. bila i pomoćnica intendanta HNK-a u Osijeku, a jednu sezonu (1967./’68.) i o. d. intendanta. Aktivno je surađivala u osmišljavanju i osobito organizaciji Annala komorne opere i baleta u Osijeku (od 1970. sljedećih deset godina), a kao kruna plodonosne suradnje s kompozitorom i direktorom Opere Dragutinom Savinom (1915. – 1996.) autorica je libreta za njegovu operu „Tena“ (1967.)

Nada Murat dobitnica je, u dva navrata, Nagrade 7. prosinca HNK-a u Osijeku, Nagrade grada Osijeka i – pored već spomenutih nagrada na Annalu i ljubljanskom Biennalu – nositeljica je Ordena reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1998.).

(Kraj Prisjetâ u kazališnoj sezoni 2024./2025.)

Piše: Ljubomir Stanojević©

Od tog prvog Verdija, Nada Murat izrežirala je još mnoge postave (ukupno 13, čini mi se): „Traviate“, „Rigoletta“, “Giovanne D’Arco“, „Krabuljnog plesa“… „Krabuljni ples“ bila joj je ujedno posljednja režija (20. 12. 1987.). U ostavštini je pronađen jedan broj osječkog časopisa Revija s negativnim, mladalačkim agresivnim osvrtom (inače kvalitetnog, ali ne i muzičkog) kritičara… I Nadina opaska (poruka!?): „Razlog mog odustajanja!“

Uz Verdija, režirala je i ogroman opus opernih standarda: Puccinija, Čajkovskog, Leoncavalla, Smetane, Masseneta, Mozarta, Donizettija, Bellinija, Bizeta, Mascagnija, a od domaćih – Lisinskog, Gotovca, Bjelinskog, Lhotku-Kalinskog…

Njezine postavke operetnih skladatelja Kálmána, Nedbala, Zellera, Offenbacha, Lehára, Benatzkog, a od domaćih Albinija i Tijardovića (praizvedba njegove operete „Min“, 1958.) bile su u svoje vrijeme hitovi koji su punili osječko gledalište i – kazališnu blagajnu!

Pa ipak, na jedno pitanje o vlastitim redateljskim preferencijama (časopis Zvuk, Sarajevo, 1983.) Nada Murat odgovara da najradije režira „suvremeni operni repertoar… zato što je manje opera a više muzički teatar“, iznoseći istodobno i značajnu osobnu, praksom potvrđenu tezu: „Ako mi djela ranijih epoha pružaju takve mogućnosti, za mene su suvremena.“

I doista, gotovo da je to krȇdo 84 ostvarene režije Nade Murat na pozornici HNK-a u Osijeku, osječkoga Dječjeg kazališta i HNK-a Ivana pl. Zajca Rijeka (gdje je u dva navrata redateljski gostovala).

(nastavlja se)

Piše: Ljubomir Stanojević©

PROLEGOMENA

Od godine 1959. pratim ovo Kazalište, predstave i ljude, dane… U ovim Prisjetima nastojim se, ma kako skromno, odužiti onima koji su mi značili i svojom neponovljivom, božanskom iskrom talenta utirali put ljepote; gradeći mene (i ne samo mene!) bićem s nezatomljivom potrebom za Teatrom, onim dobrim osjećanjem u mraku gledališta…

Jedna od tih dragih, dragocjenih osoba redateljica je Nada Murat (Čaglin kraj Požege, 16. srpnja 1927. – Osijek, 29. rujna 2009.).

***

U trenutku pisanja ovog teksta već je prošlo 15 godina od smrti Nade Murat, a pomisao na nju – i kada sjećanja nisu namjerna – jednako izaziva tugu. Osobno, poznavao sam je, prijateljevao s njom, volio je i s njom surađivao blizu pola stoljeća. A moglo je i više…

Režiju je diplomirala kod Gavelle i zadugo je u Osijeku bila jedina s diplomom zagrebačke Akademije. Žena-redatelj godinama je bila kuriozum ili bar iznimka, ne samo u hrvatskom glumištu. A kao operna redateljica – bila je posve usamljena pojava. Zadugo.

Diplomska joj predstava na osječkoj pozornici bijaše Verdijeva “Moć sudbine“ (22. 11. 1956.). Nazočili su njezini profesori Branko Gavella i Vlado Habunek, a u pokojničinoj ostavštini pronađeno je i dirljivo pismo njezina kolege s klase Boška Violića. (Pismo je pomno čuvano – do smrti!)

„Utopi se u radu, ako možeš“ – piše joj Violić. – „To vraća čovjeku snagu (iako mršavi!), daje mu samopouzdanje. A ljudima kao što smo mi, to je najpotrebnije. Jer ne zna se što je klimavije, mi ili svijet oko nas… Radi se samo o tome da čovjek napravi bolje od sebe. Ali gdje su ti koji to mogu? I smiju? I mogu smjeti?“ – piše (kako je potpisan) Viola, 14. 11. 1956.

Nada je i mogla, i smjela, i – mogla smjeti

(nastavlja se)

Druga je predstavka, nešto opširnija, upućena Kazališnom savjetu HNK-a sa “zahtjevom za zaštitu prava protiv odluke o određivanju akontacije osobnog dohotka“.

Petrušić navodi:

„Smatram da sam krajnje oštećen svrstavanjem u istu grupu sa opernim solistima I., dramskim glumcima I. i još nekim radnicima HNK.

1. Operni dirigent mora imati neka drugačija, kompletnija, sveobuhvatnija svojstva, koja mu unaprijed omogućuju da se uopće pokuša baviti tim poslom. To se u prvom redu odnosi na mogućnost najšire uspješne komunikacije sa svim drugim radnicima u Operi u cilju zajedničkog stvaranja predstave. Zatim, mora biti najsvestranije obrazovan u pogledu opće kulture, mora stalno raditi na izgrađivanju i unapređivanju tih svojih svojstava. To se mora ogledati u pozitivnoj razlici bodova pod točkom 1. obrazloženja.
2. Čini mi se da o složenosti poslova dirigenta u odnosu na soliste, dramske glumce itd. uopće ne treba razgovarati. Izgleda da ipak treba, kad su bodovi i pod tom točkom jednaki!
3. Umjetnička kreativnost dirigenta obuhvaća pogled na čitavo djelo u svojoj kompleksnosti glazbeno-scenskih zahtjeva. Kako bi bilo kad bi se dirigent usredotočio samo na jedan segment djela?
4. Operni dirigent ima i te kakvu materijalnu odgovornost! U danom momentu on odgovara za čitav projekt, koji nije samo umjetnički, jer su u njega uložena znatna društvena sredstva. Koliko će se, i u kojem obliku dio tih sredstava vratiti eksploatacijom predstave i te kako ovisi i o dirigentu.
5. Ja kao operni dirigent radim sa solistima, a ne rade solisti sa mnom. Da budem precizniji: oni uče od mene, dirigent je taj, koji mora sve znati, a ostalima je dovoljno da osim svoje dionice ono drugo tek poznaju. Dirigent mora biti osposobljen za rad sa svima: solistima, zborom i orkestrom i tu je bitna razlika, koja se mora ogledati pod točkom 5.
6. Radni napor dirigenta je vjerojatno ipak nešto veći od napora pjevača ili glumaca.

O svemu tome kod nas se govori već godinama, ali se posao dirigenata ipak stalno podcjenjuje. Bilo je konkretnih dogovora na nivoima Umjetničkih savjeta i raznih komisija, da se pri novom rasporedu bodova neće ponoviti greška s dirigentima, ali to se ipak dogodilo! Kako to protumačiti i gdje potražiti pravi odgovor?“

***

Ako ovi stavovi (i) iz današnje perspektive nude mogućnost polemiziranja, ostaje nejasno da m˚ Petrušić ni na ovu predstavku odgovor – nije dobio. Ni „bodove“, dakako.

Strast profesionalnim bavljenjem kazalištem uvijek ima i onu „drugu stranu“… Kao i sve u životu, uostalom!

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Hrvatski dirigent i glazbeni pedagog, maestro Antun Petrušić (1935. – 2022.), 27 godina proveo je u Osijeku i bio (jedan od) stup(ova) nositelja Osječke opere. Pored umjetničkog angažmana bio je i nadasve društveno aktivan: utemeljuje i deset godina vodi organizaciju Muzičke omladine (danas Glazbena mladež) u Osijeku i Slavoniji; bio je tajnik i dugogodišnji predsjednik kao i član Upravnog odbora (17 godina) pododbora Udruženja muzičkih umjetnika Hrvatske (danas Društvo hrvatskih glazbenih umjetnika) u Osijeku. Isticao se aktivnim društvenim radom kao i član Matice hrvatske te brojnih stručnih odbora, vijeća, komisija i savjeta. Ostala je zapažena i njegova sindikalna djelatnost, koju je nastavio i u Zagrebu sve do umirovljenja.

U Maestrovu osobnom dosjeu naišli smo na dvije „predstavke“ iz 1981., koje su – svaka na svoj način – zanimljive.

Prva je upućena intendantu, a zanimljiva je jer oslikava rigidni sustav upravljanja Kazalištem. Citiramo ju u cijelosti:

„Ovu predstavku Vam pišem na temelju našeg razgovora, a u vezi dva slučaja, za koje ste tražili od mene pismene izjave. S obzirom da smatram da u oba slučaja nisam pogriješio, to mislim da treba neke okolnosti bolje objasniti.

1. Godišnja skupština Sindikalne podružnice bila je zakazana za 10 sati prije podne, a da se prethodno nije nitko dogovorio s umjetničkim rukovodiocem Opere, maestrom Milerom. Naše probe bile su planirane čitavih tjedan dana unaprijed, pa se sve moglo uskladiti. Dan prije Skupštine pitao sam maestra Milera, da li on znade za to, a on mi je doslovno odgovorio da nitko nije došao k njemu na dogovor, pa da mogu i moram održati planiranu probu. Prema tome, ja sam svoj radni zadatak obavio, a poslije probe su članovi orkestra išli na Skupštinu. Pitam, zašto se nije potreban dogovor obavio, pa neka dade izjavu i onaj tko je planirao Skupštinu a nije uskladio termine proba.

2. Nikada do sada u 20 godina otkako sam u Kazalištu nije Zbor radnika bo sazivan prije podne na dan premijere, još k tomu i na dan otvorenja Annala. Pogotovo što se znalo pod kakvim uvjetima je ‘Odisej’ spreman, te da je još dva dana prije premijere bilo pitanje, da li će premijera uopće moći biti. Smatram tendenciozim i namjernim potezom da se Zbor radnika saziva na takav dan, umjesto da se ljudima date slobodno da se odmore. Zašto se nije taj Zbor radnika sazvao na primjer na dan premijere ‘Ožalošćene porodice’? Zbog toga je u datim okolnostima došlo do reagiranja i do mog križanja Zbora radnika (na oglasnoj ploči rasporeda radnih zadataka, op.), za što sam se već i usmeno ispričao. Iako se ne smatram krivim, jer boljim međusobnim dogovaranjem mogu se sigurno izbjeći sve ovakve situacije. Ujedno smatram da i ova, s moje strane postavljena pitanja, također zaslužuju odgovor“.

Odgovor dobio – nije!

(nastavlja se)