Piše: Antun Petrušić (1935. – 2022.)

Stjecajem povoljnih okolnosti u razmaku od jedne godine, u Zagreb dolaze dvojica najznačajnijih naših muzičara druge polovine 19. i prve polovine 20. stoljeća, da bi u tom gradu djelovali do kraja svog života.

To su Ivan Zajc (dolazi godine 1870.) i Franjo Kuhač (1871.). Njihovom dolasku prethodi prilično mračni dio povijesti Hrvatske, koja se od proglašenja Franje Josipa I. apsolutnim vladarem carevine (1. I. 1852.) najprije nalazi pod udarom sveopće germanizacije, da bi se carevom nagodbom s Mađarima 1867. priključila Ugarskoj kao dio Austro-Ugarske Monarhije. Istovremeno su Istra i Dalmacija ostale u sklopu Austrije, dok je kontinentalni dio Hrvatske sa Slavonijom došao pod upravu bana imenovanog od ugarskog ministra-predsjednika. Slično periodu pod apsolutizmom omraženog ministra unutarnjih poslova Aleksandra Bacha, Ugarska Hrvatskoj i Slavoniji nameće dugogodišnju vladavinu zloglasnog bana grofa Khuena Hedervárya, koji je čitavo vrijeme banovanja bio zaokupljen fanatičnom željom da postane ugarski predsjednik vlade. Ipak, i u takvim uvjetima, bilo je na području kulture, umjetnosti i prosvjete svijetlih trenutaka, kojima su Hrvati pokazali trajnu želju za potvrđivanjem svog nacionalnog identiteta.

Kazalište je još 1860., nakon Bachova pada, prešlo u narodne ruke, ali je trebalo proći još čitavo desetljeće do punog prodora domaće riječi na prvu domaću pozornicu. Godinu dana kasnije, odlukom Sabora. Društvo prijatelja glazbe u Hrvatskoj i Slavoniji prerasta u Zemaljski glazbeni zavod, čime je utrt put do budućeg Konzervatorija i današnje Muzičke akademije. Godine 1862. osniva se HPD “Kolo“, što će inicirati brzi razvoj zborskog amaterskog muziciranja širom zemlje. Konačno 1866. utemeljuje se Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti kao izraz rodoljubnih i panslavenskih nazora ljudi okupljenih oko biskupa Josipa Jurja Storssmayera.

Ivan Zajc došao je u Zagreb kao afirmirani skladatelj i s najvišim referencama iz najvećih europskih glazbenih centara: Milana i Beča. Boraveći u Milanu i studirajući kompoziciju u vrijeme prvih uspjeha mladog Verdija, čak i živeći u stanu u kojem je boravio i Verdi, Zajc je stekao laskav poziv da ostane u Milanu kao drugi dirigent glasovite milanske Scale. Morao je taj poziv odbiti zbog obiteljskih razloga, vratio se u Rijeku i tamo živio i radio osam godina. Slijedi njegovo bečko razdoblje 1862. – 1870. kad se s velikim uspjehom izvodi njegovih jedanaest opereta u konkurenciji Johanna Straussa mlađeg, rođenog Splićanina Franza Suppéa i Jacquesa Offenbacha.

(nastavlja se)

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Piše: Pavle Blažek (1930. – 1988.)

U staroj zgradi HRVATSKOG NARODNOG KAZALIŠTA u Osijeku koncem siječnja (23. 1. 1975.) odigrana je posljednja predstava. Bila je to premijera Budakova “Klupka“. Sjedio sam na svom uobičajenom mjestu okružen stotinama ljubitelja kazališne umjetnosti.

Publika je izvanredno reagirala, smijeh pomiješan s pljeskom ispunio je nakon premijere cijelo gledalište. Moje su ruke bile nepomične, a sada mi je žao. Teško mi je što se te ruke nisu pokrenule; no dok je gledalištem odjekivao pljesak, osjetio sam, tako mi se tada činilo, da je to posljednji pljesak Kazalištu koje je punih 108 godina bilo sastajalište ljubitelja ove umjetnosti.

Sada je sve poznato. Kazalište je zatvorilo svoja stara vrata. Odluku o tom činu donijeli su najodgovorniji stručnjaci i organi upravljanja HNK-a. Učinili su to zbog sigurnosti gledalaca i glumaca. Učinili su ovaj povijesni čin zbog života svih nas. To je istina.

Istina je, također, da je pod ovim starim kazališnim krovovima trajao i razvoj HNK-a, sve tamo od one legendarne predstave 7. prosinca 1907. pa do te prohladne siječanjske večeri.

I kako u ovom trenutku zaboraviti taj dugočasni i teški proces, sve one velike igre, pisce, njihove ideje, onu čudesnu kazališnu svečanost, onaj sjaj partiture? Kako zaboraviti sve one ruke gledalaca, lica umjetnika, ruke dirigenta nad orkestrom…?

I danas slutim, osjećam, nadam se…

Slutim velike predstave i dane što minuše u nepovrat. Doživljavam umjetničku istinu kazališnoga čina.

Osjećam da kazališni čin ne će prestati, jer svi smo tu da pomognemo. O tom svjedoče elaborati o rekonstrukciji…

Nadam se da će ti elaborati postati realnost. Nadam se, dragi posjetioče kazališta i poštovani umjetniče, da ćemo produžiti naše zajedništvo i sada i da ćemo u obnavljanju Kazališta pronaći i svoje mjesto. Svatko na svoj način, u okviru svojih mogućnosti.

Činjenica je da Osijek ne ostaje bez kazališne umjetnosti, da svi umjetnici ostaju na svojim radnim mjestima i da ćemo zajedno stvoriti i pronaći uvjete za igru.

U tom trajanju igre prolazit će dani Obnove i mi ćemo se opet naći pod obnovljenim starim krovovima Ulice Augusta Cesarca 9.

Možda će tada moje ruke opet biti mirne, možda neću moći učiniti pokret za pozdrav, priznanje novom prostoru igre. Vjerojatno neću moći. Uvijek je tako kada se nešto veliko događa. Kazalište sam uvijek pozdravljao srcem.

Kazalište, br. 79 (16. – 31. ožujka 1975.)

Odabrao: Ljubomir Stanojević

***

Pavle Blažek, književnik i kazališni kritičar, sveučilišni profesor i bibliotekar – doživio je otvorenje obnovljenoga i temeljito restauriranoga osječkoga HNK-a 1985. Na žalost, samo tri godine kasnije, preminuo je od posljedica prometne nesreće (za koju nije bio kriv!), u svojoj 58. godini.

Piše: Ljubomir Stanojević©

Bila je to crna naslovnica maloga formata “novoga“ KAZALIŠTA, s proljeća 1975. Bit će tomu više od pola stoljeća! Ovaj “neobuzdani“ urednik – imao sam tada 32 godine! – nije prihvatio “trenutačnost“ i “privremenost“ situacije zatvaranja osječke Thalije, bojeći se da “situacija“ može potrajati.

Da “pretjerujem“ – govorili su mnogi: kritike su dolazile sa svih strana! Do početka nove kazališne sezone 1975./’76. zgrada će Kazališta biti popravljena i obnovljena, a gledalište uporabljivo. Blaga naivnost…

Prvih osam godina (!) održavani su brojni sastanci, izrađivani projekti, elaborati – pripremala se financijska (re)konstrukcija… A Kazalište – nakon prvotnoga šoka i traganja-lutanja za mogućim alternativnim prostorom (kino Narodni u Retfali; kino Slavija u Donjem gradu – nijedno više ne postoji; Dječje kazalište, Dom JNA – danas dom HV-a) – sjajno se domislilo (intendant bio je redatelj Branko Mešeg, a tehnički direktor arhitekt Vladimir Androić) i na vlastitoj “stražnjoj pozornici“ (hinterbini) improviziralo gledalište s 200-tinjak mjesta; igrajući pri tom predstave na “svojoj“ pozornici, samo okrenutoj u suprotnom smjeru.

Bio je to “spas“ i za ansamble, ali i potrebu osječke publike za svojim kazalištem. Na “izokrenutoj“ pozornici tijekom deset sezona (!!!) izvedeno je ukupno 96 premijera nevjerojatnom upornošću i entuzijazmom svih zaposlenika Kazališta.

Da to ni po čemu nije bio “oskudan“ repertoar, govore i velike predstave poput Brechtove “Majke Hrabrosti“, „Karnevala cvrčaka“ Jirsaka-Kekanovića, Lorcine “Krvave svadbe“, „Inspektorovih spletki“ Ranka Marinkovića, Shakespeareova “Macbetha“ – u Drami. Ili “Traviate“, “Trubadura“, “Krabuljnog plesa“ (Verdi); „Evgenija Onjegina“ Čajkovskog, praizvedbe “Ja sam ja“ Dragutina Savina, “Nikole Šubića Zrinjskog“ (Zajc) i Gotovčeva “Ere s onoga svijeta“ – uz neizbježne operete “Poljačka krv“ (Nedbal), “Grofica Marica“ i “Kneginja čardaša“ (Kálmán) – u Operi.

Predstave, osobito glazbene, izvođene su nadljudskim naporima: stiješnjen orkestar s dirigentom (s lijeve strane improviziranoga gledališta), na pozornici solisti, zbor i balet… Pa ipak, sve u radosnom ozračju upornosti i neposustajanja: čak su, do 1983., redovito održavane i predstave (u vlastitoj organizaciji) međunarodnoga festivala komorne opere i baleta Annale!

Godine 1984. – 1985. zgrada HNK-a je – nakon 10 i pol godina – za samo godinu i pol dana temeljito obnovljena i u njoj je započeo „normalan“ rad, za umjetnike i za publiku. Nažalost, ne zadugo: poslije samo šest godina (1991.) ponovno je destruirana silovitim, namjernim gađanjem neprijateljske velikosrpske soldateske!

Piše: Ljubomir Stanojević©

Dugo, dugo u Teatru… Godine 1965. – bijaše prije 60 godina! – tadašnji intendant Ivan Zrinušić (1922. – 1973.) naumio je poboljšati informiranje brojne kazališne publike, učvrstiti svezu Teatra i njegovih „konzumenata“ i… Pozvao me na razgovor i složili smo se o pokretanju lista Kazalište. Postao sam vanjskim suradnikom, glavnim urednikom lista, a od 1967. ušao sam u stalni radni odnos u HNK!

Zrinušić, bio je intendantom tek do kraja 1967., organiziravši velebnu proslavu 60. godišnjice HNK-a. List Kazalište – prerastao u “reviju za glazbeno-scensko kulturu“ – “poživio” je do 1981., a kazališnim urednikom – mijenjajući i druge razne funkcije (voditelj Informativnog centra HNK-a; ravnatelj Drame; pomoćnik intendanta i predsjednik Umjetničkog vijeća HNK-a) – o(p)stao sam do 2010.

Posljednjih 15 godina ponovno sam volonter-entuzijast, kao što sam to bio i od 1959. S tom razlikom, što sam prije šest i pol desetljeća zatvarao kazališna vrata (?!), a sada – nadam se – otvaram davne poglede na dragocjene (zaboravljene) kazališne umjetnike, zgode (i nezgode) ljudi osječke Thalije.

Citiram zapis nedavne kolumnistice u jednom tjedniku:

“Negdje kod Thomasa Wolfea ima pouka, da je izgubljeno samo ono što nije ni postojalo, što je bila iluzija, mladalačka ili odrasla zabluda.“

Bilježeći intimnu rekapitulaciju kazališnih dana, ljudi i događaja, imam iluziju da ništa nije i ne će biti izgubljeno… Bar na tren!

Piše: Ljubomir Stanojević©

Vrućega kolovoza sjedim u rashlađenom svom “radnom prostoru“ u HNK-u (hvala tandemu Vladimir Ham i Dina Begović, intendantu i poslovnoj ravnateljici koji su mi omogućili!) i prisjećam se redatelja Marina Carića (1947. – 2000.) koji mi je znao pisati: “Nema ništa ljepše nego (na moru) sjediti u hladu i pisati – prijateljima!”.

Moji su se prijatelji – ponešto zahvaljujući (mojim) godinama! – prorijedili, tek je pokoji ostao; pa im više govorim, manje pišem “u mislima“: kazališna kritičarka Anđela Vidović na svojem je Braču; umirovljena urednica Glasa Slavonije Ivanka Giener Tešija ne odvaja se, mjesecima, od Vrboske i svojega mora; sin Mislav, glumac, konobari na Krku, a od tamo se javio i dragi suradnik, arhivar Ante Kolobarić. Glumica zagrebačkoga HNK-a Vlasta Ramljak “uči“ za novu premijeru… Zove teatrologinja Antonija Bogner Šaban, a onoj drugoj, Sanji Nikčević, čestitam rođendan s poluokruglom znamenkom… I tako… dani teku…!

I evo i rujna, još jedne nove sezone: 119. put HNK u Osijeku (jedini teatar utemeljen s nacionalnim predznakom, još 1907.) otvara vrata. Na novom je početku. Kako je to uvijek uzbudljivo! Neuništivo Kazalište, kako je govorila i pisala redateljica Nada Murat (1927. – 2009.). „Moja“ i naša Nada, moje i naše Kazalište!

U sezonu ulazimo sa zanimljivim repertoarom, novim očekivanjima… Uz „staru“, vjerujem i u dolazak nove publike – za što brinu marne zaposlenice kazališne Službe prodaje, propagande i marketinga i njihova ambiciozna voditeljica Jadranka Petrović. Njima nikada nije lako, ali nema te radosti koju ne dijele, od generalnih pokusa do posljednje izvedbe neke predstave, ako je ona postigla očekivan uspjeh.

Hoće li ga biti u 119. sezoni? Nada(j)m(o) se najboljemu. Uvijek valja imati dobru vjeru!