Piše: Ljubomir Stanojević©

Karikatura… iskočila iz sjećanja, pa iz mobitela nekad usnimljene stranice Kazališta. KAZALIŠTE ’71, preciznije, “revija za scensko-muzičku kulturu“ Osijek, siječanj-travanj, god. VII., broj 1-2. Danas s nježnim sjećanjima (a bit će – kada čovjek dođe u neke godine – sva su sjećanja nježna, osobito ona od / više od / prije pola stoljeća!).

Karikatura je objavljena na 40., zadnjoj stranici KAZALIŠTA, uz “Trenutak u prolazu“ s baletanom i koreografom Nedžadom Kurićem (autor Drago Kerže) i vjestice: “Antun Petrušić dirigira u Mađarskoj“, “Dragutin Savin – umjetnički direktor Annala ’71“, „Štefica Petrušić – u ‘špici’“, „Ponovo uspostavljena suradnja“ (odnosi se na Đakovo i Beli Manastir, o. p.), „’Mala Floramye’ u Belom Manastiru“…

Prikaz cijeloga broja daleko bi nas odveo. Spomenimo tek da su surađivali dr. Dragan Mucić, slikari Vladimir Polić i Vladimir Džanko, Ljubomir Stanojević, Luka Aparac, Marija Grgičević, Darko Gašparović, Borislav T. Anđelić, Branimir Žganjer, Pero Čimbur, Đorđe Šaula, Željko Miler, Ivo Slaviček, Giga Gračan, Stevan Štukelja, Dionizije Švagelj, Gordana Gojković, Milivoj Polić, dr. Marko Fotez, Miodrag Milosavljević, Drago Hedl, Tomislav Tanhofer, Željko Hodonj, Bohdan Slavik, Ivan Balog, Ivan Šterpin, Ivan Zrinušić, Vojko Mirković… I sve to – na 40 stranica!

Evo nas, napokon i na objavljenoj karikaturi. S lijeva na desno: prvi je, sa zataknutim perom na uhu, tada 27-godišnji urednik KAZALIŠTA Ljubomir Stanojević; pored njega, za kormilom i u mornarskoj uniformi je Luka Aparac, tadašnji direktor/intendant; jedina je dama na crtežu Nada Murat, redateljica, prethodna intendantica i Aparčeva operativna pomoćnica.

„Dvoglavi orao“, „kralj glazbe“ je maestro Dragutin Savin (ravnatelj Osječke opere i umjetnički direktor Annala ’71). Pored njega je direktor, redatelj Drame, Ivan Marton, a desno, s čašicom u ruci tehnički direktor, scenograf i arhitekt Andreja Ekl. Sasvim dolje, „ispiljen iz jajeta“, dosad je najpoznatiji šef Propagande HNK-a, Franjo Horvat.

Recimo koju i o autoru karikature, potpisanog s PEKLO. Riječ je o opernom solistu Petru Klocu (Peter Klotz, Stari Trg pri Ložu, Černomelj, Slovenija – 1929. – ? Maribor, ?). Kao baletni plesač, član opernog zbora i operni solist bio je angažiran u Beogradu, Rijeci, Novom Sadu, Zagrebu, Sarajevu i Mariboru. U nekoliko osječkih sezona ostvario je bogat baritonski repertoar, ističući se osobito u buffo ulogama. Jedno vrijeme bio je i suprug operne primadone Branke Galić.

Piše: Ljubomir Stanojević©

U životu (namjerno ne kažem: profesionalnom, jer nikada nisam odvajao; ako sam i imao “privatan” život?!) u više od šest desetljeća napisao sam stotine i stotine teatralija. Uvijek sa strašću i uzbudljivim unutrašnjim nagnućem, njegujući ljubav prema kazalištu, tom fenomenu “više i manje od života“. I bilo mi je lijepo!

Danas, s tugom u srcu moram napisati nekrolog svojoj (jedinoj) sestri, umirovljenoj balerini HNK-a u Zagrebu – Tatjani Pezelj.

Počela je, naime, u rodnom Osijeku…

Prve dodire s (osječkim) kazališnim daskama imala je još 1956. kao učenica Baletnog odsjeka Niže muzičke škole (produkcija: 24. lipnja 1956.) u predstavi “Prodavaonica lutaka” J. Bayera, u koreografiji Sonje Cvjetičanin i Stjepana Suhya. Talentirana 15-godišnja balerina nastupit će i na proslavi 25. g. umjetničkog rada baletnog plesača, pedagoga i koreografa, šefa osječkog Baleta Suhya (1915. – 2001.) – 6. lipnja 1959. u baletima „Ljubav čarobnica“ (El amor brujo) Manuela de Falle i „Francesca da Rimini“ na glazbu simfonijske poeme P. I. Čajkovskog.

Te godine Tatjana Stanojević (kasnije Pezelj) upisat će srednju Baletnu školu u Zagrebu, po čijem završetku postaje članicom baletnog ansambla Kazališta Komedija, a od 1965. do umirovljenja članica je Baleta zagrebačkog HNK-a.

„Plesala sam u velikom broju klasičnih i modernih baleta, iako sam osobno ljubitelj klasike. Sa zagrebačkim Baletom gostovala sam po cijelom svijetu, mnogo toga vidjela, upoznala i naučila“ – reći će Tanja u intervjuu listu Kazalište, prigodom sudjelovanja Baleta HNK u Zagrebu na Annalu ’80 s predstavom “Kentaur XII“ Alfija Kabilja u kojoj je i Tanja nastupala.

Bavila se i pedagoškim radom (na istoj Baletnoj školi gdje je diplomirala), kao i koreografijom (nagrada na Jugoslavenskom baletnom takmičenju u Novom Sadu, 1988. za „Hommage á Bach“ Borisa Papandopula – uz nazočnost kompozitora).

Bila je dugogodišnja poslovodna tajnica Hrvatskoga društva profesionalnih baletnih umjetnika (zaslužna za objavu prve usustavljene monografije „125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj“ autoricâ Jagode Martinčević i Sonje Kastl, Zagreb 2002.) a potom Hrvatskog odbora europskog udruženja “Medicina u umjetnosti“ (gdje je bila poslovodna tajnica i predsjednica za umjetnost).

S HNK-om u Osijeku Tatjana (Stanojević) Pezelj surađivala je u najpropulzivnijem njegovu razdoblju poslije dugoočekivane obnove (1985. – 1990.) koreografirajući, sama ili kao asistentica ugledne koreografkinje Sonje Kastl, balete i/ili scenski pokret u predstavama „Rigoletto“ (1985.), „Nikola Šubić Zrinjski“ (1986., obnova 1990.), „Aida“ (1988.) i „Nabucco“ (1989.).

Ostat će u trajnom sjećanju – i u Osijeku!

(o 35. godišnjici smrti)

Piše: Ljubomir Stanojević©

„U petak kasno u noći, 13. srpnja 1990., nenadano je preminuo maestro Željko Miler, dirigent i organizator Glazbenog programa Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.“ Tako je, u uvodu nekrologa, zabilježila Kronika HNK (br. 1. kaz. sezone 1990./’91).

Cijeli život posvetio je (osječkom) Kazalištu i u njemu je bio najsretniji. S prijateljima, kolegama, umjetnicima… Takvoga ga je i obitelj prihvaćala, poznavala i podržavala. Bio je dirigent velikog srca, zato jer je i kao čovjek bio takav.

Rođen je (1932.) u Zagrebu, gdje je i otpočeo s glazbenom naobrazbom, slijedeći put svoje majke, istaknute operne pjevačice i glazbene pedagoginje Božice Sitarić-Miler (1906. – 1992.) Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gradu u kojem je (kao vrsni pijanist) šest godina radio kao korepetitor u Operi. Od 1960. sve do smrti 1990. u osječkom je angažmanu, prolazeći sve uobičajene faze mladoga dirigenta: od asistenture, preko samostalnog dirigiranja, do vođenja Opere i (preuzimanja) umjetničkog vođenja u ono vrijeme internacionalnog Annala komorne opere i baleta (1970. – 1983.).

Bio je nadasve senzibilan, neumoran radnik, perfekcionist: svoje je predstave sâm pripremao, korepetirajući solistima, radeći sa zborom, objedinjujući sve silnom strašću i uvjerenjem, neovisno radilo se o “Slavonskoj rapsodiji” ili – “Aidi“! To posvemašnje predavanje kazalištu, taj rad do iscrpljenja i opredjeljenje za muku koja donosi one sretne trenutke kazališne i osobne radosti – pored supruge Antonije (umrla 1994.) i prilježne majke prof. Sitarić-Miler, često i pijanistice u orkestru kojim (je) ravna(o) njezin sin – znala je, svojim sličnim osobinama, prepoznati redateljica Nada Murat! Njihova suradnja na umjetničko-interpretativnom planu podarila je bezbroj nezaboravnih predstava glazbenog repertoara osječkog HNK-a, čiji se broj penje na nekoliko desetaka, što je stavka vrijedna svake pozornosti.

Vrijeme (takvog) zajedništva, sadržajnog i isprepletenog, prožetog sličnom osjećajnošću i ambicijama, iskrenog i otvorenog, bez ostatka – poslije Nade Murat i Željka Milera u Osječkoj operi – treba ponovo doći…

Piše: Ljubomir Stanojević©

Isidor Munjin (1928. – 2010.) bio je prvak Drame HNK-a u Osijeku. Usuđujem se reći, da smo bili prijatelji. Prošlo je 15 godina (19. travnja 2010.) od njegove smrti. Dragi Iso…

Bio je četiri godine (1950. – 1954.) angažiran u mostarskom Kazalištu, potom jednu sezonu (1954./’55.) u Zeničkom. U Osijek je došao 1. rujna 1955. i ostao pun radni vijek (do 30. travnja 1987.)

Ovaj stari razgovor objavljen je u mojoj kolumni Kazališna očuđenja (Glas Slavonije, 20. kolovoza 1994.) uoči Munjinova definitivnog napuštanja Osijeka i odlaska u Zagreb.

***

Oslonjen na štap, sa slamnatim šeširom… Prodorne oči koje su toliko godina zračile sa scene. Glumac – Isidor Munjin. Pozvao me na kavu. Da mu “učinim čast“. Kod Ise Munjina sve je ozbiljno, pa i ta kurtoazna (istina, sve rjeđa – nažalost!) poštapalica dobrog odgoja i finoga ponašanja. Trideset dvije godine na osječkoj pozornici, od ukupno četrdesetak godina glumačkoga staža. Život u Osijeku od 1955… „Odlazim u Zagreb, za desetak dana… Ne svojom voljom, iz nužde… Odlazim, odlazim…. Zauvijek.“.

Tako Iso Munjin govori čvrsto, suspreže emocije. Pomalo mu je neugodno da tako otvoreno govori o svojoj intimi, a Osijek – ponajveća je njegova intima. „Zagreb mi je prevelik, Vinkovci su premali… Osijek, Osijek je za mene (oduvijek) bio grad s pravom mjerom“. Šutim.

O Isidoru Munjinu može se toliko toga pisati. Učinit ću to u neko (emocionalno) smirenije doba. Postoje vrsni i izvrsni glumci, „na gostovanju“ u jednom teatru – makar i cijeli život. Rade svoj posao, postižu rezultate… Potom nestanu u svoju intimu, skriju se u mnoštvo. Kazalište i oni u profesionalnoj su obvezi – i ne više od toga. Isidor Munjin volio je (i voli!) osječko Kazalište. U toj ljubavi sveobuhvatnost je smisla svog njegova življenja. Kazalište u Osijeku, gradu po Munjinovoj mjeri… Davao se Iso na ovoj pozornici, bio je stvarnim njezinim prvakom tolike godine i inkorporirao se u ukus i svijest generacija publike. I danas, kada šeće svojim Osijekom, susreće tolike znance… Nakloni se, skida šešir, a ljepšem spolu ne zaboravi, šarmantno i udvarački (bez primjese laži, molim!) izreći obvezni kompliment. Glumac, eto!

Davnih godina sretao sam Munjina, za smiraja dana, na Dravi, kako peca. Dobivao bih od njega male šarane. Munjin je u to vrijeme igrao Lenbacha u Kazalištu, jednu od svojih „životnih uloga“. Nismo tada o tom razgovarali ni o Osijeku ni o rijeci… Sve je bilo tako uzbudljivo očito: golema ljudska emocija, glumačka energija i opuštanje nekim malim, svakodnevnim životom. Kada je posve dovoljna – tišina.

Drži se, Iso… u Zagrebu

Piše: Ljubomir Stanojević©

Miller je osnovni sukob gradio na obračunu braće koja su godinama nisu vidjela, da bi se srela na rasprodaji pokućstva iz starog roditeljskog doma. S druge, pak, strane – na psihološki opravdanoj nemoći lica da barem pokušajem nadrastanja uhodane životne promašenosti nadvladavaju svjesnu nužnost poraza. Antikvar židovsko-ruskog podrijetla (Solomon/Krtić) otkupljuje to groblje stvari, uz realističke komentare policajčeve žene (Esther/Ružica Lorković) ogrezle u alkoholu.

Zašto mi se ta uloga osječkoga dramskog prvaka Krtića čini jednom od najboljih njegovih ostvaraja? Stoga što je umjetnik svojim Gregoryjem Solomonom bio životno uvjerljiv, scenskim dokazom da sve – ima svoju cijenu! I ljubav, i ljudske sudbine, i stvari, pokućstvo (kao simbol nepovratnih, minulih vremena). I ruševine života, i iluzije, i neostvarljivost. Ljudi su takvi kakvi jesu i kakvi mogu biti, ti koji stvaraju i prihvaćaju cijenu. I plaćaju ju. Trajanje Krtićeve kreacije još je obilježeno njegovom nadmoći nad situacijom: neprestane stajati uspravno, dizati se nakon pada, ponovno padati i ponovno ustajati. Taj je lik u djelu (a i u osječkoj predstavi) kontraprodukt realnosti koja je u Millerovu viđenju oslikana zagasito tamnim tonovima.

Cinično-humornom fakturom Krtić nije samo podcrtavao nemoć ostalih likova (također majstorski odglumljenih), nego je pozornicom sazastirao aromu, tada samo američkog, životnog paradoksa: „Nekad davno“, kaže Miller, „kada bi netko bio nesretan i ne bi znao što će sa sobom, otišao bi u crkvu, ili digao bunu, ili tako nešto. A danas, kada ste nesretni, znate što radite? Znate kako se spašavate. Idete kupovati…!“

Iznimnom transformacijom – Krtić je u predstavi bio 90-godišnjak „koji je potkraj prošlog stoljeća prošao iz Rusije na svoj pohod svijetom, borio se sa životom u šest raznih zemalja i sada još uvijek ahasferski luta svijetom, životno neuništiv“ – umjetnik je svojega Gregoryja Solomona fiksirao kao mnogodimenzionalnu ljudsku neuništivost. Nešto od te uloge, vjerujem, prepoznajem i u privatnoj osobnosti poštovanoga glumca, kojemu je i ovaj tekst u znak duboke odanosti.

(*Objavljeno u zborniku „Portret umjetnika u drami“, biblioteka Hrvatski radio, knjiga 17. Urednik Borben Vladović, Zagreb, 1998.)