Piše: Ljubomir Stanojević©
O dramskom umjetniku Frani Krtiću (1920. – 2000.), prvaku Drame HNK-a već smo pisali. Uz 25. godišnjicu njegove smrti (15. siječnja 2000.), a u povodu skorašnje premijere drame „Vještice iz Salema“ Arthura Millera (1915. – 2005.), donosimo tekst o dojmljivom Krtićevom ostvarenju u Millerovoj drami „Cijena“.
Moje intimno kazališno sjećanje – bez posebnog pregledavanja kazališne pismohrane, čak i vlastitih objavljenih tekstova – ipak mi pozornost svraća na jednu predstavu od prije gotovo tri desetljeća*. Ona nije posvjedočila samo o Krtićevu najboljem glumačkom izdanju, nego i o doista visokoj izvedbenoj razini Drame HNK-a toga trenutka. Riječ je o predstavi „Cijena“ Arthura Millera, premijerno izvedenoj na osječkoj pozornici 9. ožujka 1969., koju je režirao dr. Marko Fotez, sjajan scenograf i kostimograf bio je Eduard Griner, dok su u glumačkom kvartetu nastupili dramski umjetnici Ico Tomljenović, Ružica Lorković, Frano Krtić i Isidor Munjin. Ako se ne varam, pokojni Ico Tomljenović poslije mi je pričao da je predstava u stvaralačkoj atmosferi punoj koncentracije napravljena za samo četiri tjedna.
Bila je upamtljiva demonstracija vrhunske glume potpomognuta iznimnim redateljskim osjećanjem dr. Foteza i opremljena (E. Griner) sentimentom minulih dana. „Cijena“ (tada!) nije bila konvencionalno teatarsko djelo, jer – kako je pisao jedan kritičar – Millera je kazalište privlačio kao vrsta svjedočenja. I njegove osobe nisu tu da bi „sagorjele“ ili da bi publiku uzbudile na neki pomodan način, nego da bi svjedočile o svom životu. Njihovi osvrti na vlastiti život u tom su komadu čudesno napisani, puni očaja, ali i komičnih efekata.
Miller je u „Cijeni“ suprotstavio ljude čije se životne bilance potpuno razlikuju. Dok su braća Frantz (I. Tomljenović i I. Munjin) sinovi propalog tvorničara, ispunjeni gađenjem i prijezirom prema jadnim plodovima svojeg neveselog života, stari preprodavač pokućstva Solomon (F. Krtić) zračio je čudesnom životnom snagom koja ga je izdizala iznad tegova i nevolja svakidašnjice.
* Objavljeno u zborniku “Portret umjetnika u drami“, biblioteka Hrvatski radio, knjiga 17. Urednik Borben Vladović, Zagreb, 1998.
(nastavlja se)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Opet će moja prijateljica Snješka reći: koga to zanima? – A možda, nekoga, ipak, i zanima (kazališna) prošlost, ako ni zbog čega – radi uvida u to kako je to “nekad bilo”.
Pa, eto…
Kazališne sezone 1956./’57. HNK je izveo ukupno 21 premijeru: devet dramskih, devet glazbenih i tri baletne! Izvođen je Shakespeare, Victor Hugo, Gogolj i Bernard Shaw, a i – prvi put Arthur Miller. U Operi Donizetti, Verdi i Puccini; u Opereti Lehár, Nedbal, Tijardović. Baleti su bili koreografirani na glazbu Musorgskog, Saint-Saënsa, Dvořáka.
Bilo je i praizvedbi: u Drami “Kuća Narančića“ Grge Gamulina, a u Operi praizvedba glazbeno scenskog djela „Jasna“ (tada) Osječanina Dubravka Stahuljaka.
Već smo naveli da je te sezone izvedbom Verdijeve opere „Moć sudbine“ diplomirala režiju tada 29-godišnja Nada Murat, koja će u idućih 31 godinu kao stalna redateljica “kuće” postaviti ukupno 84 premijera.
No, danas pozornost posvećujemo Amerikancu Arthuru Milleru (1915. – 2005.), uoči skore premijere njegovih „Vještice iz Salema“ u osječkom HNK-u.
Te 1956./’57. sezone (premijera 15. prosinca 1956.) izveden je prvi Miller na osječkoj pozornici, njegovi „stanoviti privatni razgovori u dva čina i rekvijem“ SMRT TRGOVAČKOG PUTNIKA (redatelj i scenograf: Ivan Marton). Taj će naslov biti ponovljen u „sezoni remakea“ (osmislio ovaj autor!) 1989./’90. kada je redatelj (premijera: 15. listopada 1989.) bio Zlatko Sviben. Bit će to prva u nizu uspješnih Svibenovih režija na osječkoj pozornici.
U sezoni 1967./’68. (premijera 11. veljače 1968.) HNK izvodi „jugoslavensku praizvedbu“ glazbeno-scenskog djela „Pogled s mosta“ (prema Milleru), talijanskog skladatelja Renza Rossellinija. Režiju potpisuje Nada Murat, a dirigent je Željko Miler.
Samo godinu dana kasnije – u sezoni 1968./’69. (premijera 9. ožujka 1969.) – Drama postavlja Millerovu „Cijenu“ u režiji gosta, dr. Marka Foteza.
O toj predstavi bit će više riječi u sljedeća dva Prisjeta.
Piše: Ljubomir Stanojević©
U Beogradu je 14. travnja, u 85. godini umro književnik, dramaturg i scenarist Filip David, jedan od najboljih srbijanskih pisaca (uz Borislava Pekića, Danila Kiša i “zajedničkog”/hrvatskog i srpskog/Mirka Kovača). Židovskoga podrijetla i europskoga svjetonazora, Filip David bio je protivnikom režima i Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića.
U velikom intervjuu Vladi Vurušiću (u Jutarnjem listu), izjavio je: „Naše se kulture zahvaljujući sličnosti jezikâ te privatnim i povijesnim vezama duboko prožimaju. Razum i interesi upućuju nas na suradnju i dobrosusjedske odnose.“
***
Osječki HNK vjerojatno je jedini teatar koji je još 1965. igrao dramu talentiranog mladoga pisca, tada još studenta dramaturgije – Filipa Davida (1940. – 2025.). Dramu BALADA O DOBRIM LJUDIMA (nagrađenu na „jugoslavenskom“ natječaju „Telegrama“) “otkrio” je redatelj i tadašnji direktor Drame Ivan Marton (1919. – 1996.), koji ju je i režirao (premijera za Dan Kazališta, 7. prosinca 1965.).
A ovaj urednik (list/revija KAZALIŠTE; 1965. – 1981.) u prvom je broju (prosinac 1965.) objavio autoreferencijalni tekst Filipa Davida “Pismo”:
„Doveden sam u prilično nezgodnu situaciju: da napišem nešto o sebi… Svoje najranije djetinstvo, svih četiri godine rata, a prve četiri godine svoga života, proveo sam u fruškogorskim šumama, gdje su se moji roditelji morali skloniti jer su bili Jevreji. U fruškogorskim šumama rodio se i moj mlađi brat, jedne zvjezdane noći, dok su srne prelijetale iznad naših postelja.
Moje drame i moje pripovijetke – to su dva potpuno različita svijeta. U pripovijetkama pokušavam da otkrijem i prikažem jedan fantastičan svijet, na granici mašte i ludila: svijet ljepote i groze. U drami ja sam do krajnosti ‘angažiran’, konflikti nisu samo više u čovjeku, već su prije svega u odnosu čovjek – društvo“.
BALDA O DOBRIM LJUDIMA ocjenom pouzdanog i utemeljenog kritičara (također dramaturga) Slobodana Novakovića (1939. – 2007.) nije najbolje „prošla“; o čemu je KAZALIŠTE na dvije stranice objavilo Novakovićevu argumentiranu kritičku analizu (taj stav, kritičkog suočavanja, a ne ispraznih promidžbenih panegirika, ovaj će urednik dosljedno provoditi do posljednjeg broja HNK-ove publikacije!).
Svejedno, važno je zabilježiti repertoarnu živost tadašnjeg kazališnog vremena, praćenja aktualnosti i poticanje najmlađih pisaca na suradnju. Što je – i onda i danas – zadatak i (s)misao svake promišljene kazališne politike!
Piše: Ljubomir Stanojević©
Uz ovogodišnji Svjetski dan baleta (29. travnja) – utemeljen (1982.) kao spomen na rođendan jednoga od najvećih plesnih reformatora Jeana-Georgesa Noverrea (1727. – 1810.), začetnika modernoga baleta, prisjećamo se Antonija Maksimovića (1937. – 1991.), baletana i posljednjega pravoga prvaka Baleta osječkog Kazališta.
***
Znali smo ga i zvali „Maks“ te 1958./’59. kada je po povratku iz vojske stupio u profesionalni osječki angažman. Bio je već od ranije poznat plesač (završio Baletnu školu kod Stjepana / Štefana / Suhog / Suhy) i pripadao generaciji izvrsnih plesača solista Tončija Marinića, Slavka Pervana, Jože Komljenovića. . . koji su (kao i Maks godinu kasnije) postali solisti u „velikim“ kazališnim kućama Zagreba, Sarajeva, Rijeke. . .
Antonije Kalenić-Maksimović bio je lirski klasični plesač, pristale figure i zamjerne tehnike s izrazitim emotivnim natruhama. O njegovim osječkim kreacijama zacijelo bi valjalo pisati; o kreacijama u zagrebačkom HNK-u (kamo je otišao nakon Osijeka) daleko je više svjedočenja.
Moj prisjet, s dojmljivim sjećanjem na Maksa od prije 66 godina (!) – vraća predstavu opere „Medij“ (Medium) u kojoj je Antonije Maksimović plesački i pantomimski tumačio ulogu dječaka Tobya, u naturalističkoj prikazbi jednočinke Gian-Carla Menottija. Savršen partner Zorici Pintarić (Monika), izvanrednoj Slavici Pfaf (madame Flora), Augusti Janeček-Legradić (gđa Nolan) i Branki Knežić i Milivoju Radoviću (bračni par Gobineau), Maks je – u toj predstavi dirigenta, redatelja i scenografa Dragutina Savina, kostimografkinje Aurelije Branković i koreografkinje Argene Savin – uz Slavicu Pfaf, ostao – najdojmljiviji.
Od 1959./’60. do smrti Antonije Maksimović bio je solist HNK-a u Zagrebu s brojnim dojmljivim ostvarenjima. Kako navodi Hrvatska enciklopedija, “često je gostovao u Italiji s trupom Carle Fracci te plesao i koreografirao na zagrebačkoj Televiziji”.
Umro je – za današnje pojmove mlad – navršivši 54 godine.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Ponovo u tami zatamnjenoga gledališta, na generalnim probama koje obožavam više od premijera. Slušam i gledam „Traviatu“. Mladu „Traviatu“ lijepih glasova: naše Violette Katarina Toplek Horvat i Andrea Paić; gošća Vesna Đurković; u ulozi Alfreda gosti, ali gotovo naši, domaći: Kristian Marušić i Stevan Karanac; i, naravno Germonti – svi u angažmanu HNK-a: onaj nadnaravni Leon Košavić, Robert Adamček i Dalibor Hanzalek.
Dirigira mladi Osječanin Krešimir Batinić. Sjećam se nezaboravnoga Željka Milera i njegove izjave: „’Traviata’ je samo prividno jednostavna. Njezina je partitura zapravo vrlo kompleksna, ali s mnogo truda može se mnogo toga ‘izvući’ na površinu…“. Maestro Batinić, rekao bih da je u tom – uspio.
Draga Olga,
mislim na Tebe. Od ’57. odgledao sam i odslušao mnoge Violette na osječkoj pozornici: Nadu Đorđević (maglovito sjećanje), Boženu Čubru, Šteficu Petrušić, Ottu Ondinu, Nadu Sirišćević, Gertrudu Munitić… još neke gošće… pa, ipak, moja Violetta si – Ti!
Sjećam se kada si došla, s Majom Lukas (mezzosopran) 1978. Maja – probitačna, atraktivna „bjonda“, i Ti – posve samozatajna. U onoj „Traviati“, redateljice Nade Murat i dirigenta Antuna Petrušića (premijera: 15. veljače 1979.) pjevale ste Anninu i Floru. Tako se počinje (bar nekada), postupno.
Samo sedam godina kasnije – premijera 21. lipnja 1986. – poslije mnogih Gildi, Manona i… zablistala si kao Violetta. „Moja Violetta“, najdraža…!
U „Vjesniku“ (26. lipnja 1986.) – pod naslovom „Lijepa ‘Traviata’“ – ugledna Bosiljka Perić Kempf napisala je: „Predstavu u svakom pogledu nosi mlada Olga Vulić, glumački decentna, a glasovno veoma sigurna, čistih koloratura, zvonkih visina i nadasve muzikalne fraze“. Ni osječka kritičarka Branka Ban nije „oskudijevala“ u pohvalama. A publika…? Publika te – obožavala!
Draga Olga,
izgubio sam okladu (ne jednom u životu): s mladim baritonom Bojanom Šoberom (jednako zablistalim poput Tebe, od prvoga, riječkoga nastupa na Annalu do osječkoga „Zrinjskog“) „kladio“ sam se kako se ne ćeš „dati“ iz Grada na Dravi, u kojem ćeš bezuvjetno ostati. Na žalost, izgubio sam. Postala si gospođa Olga Šober, sretna Olga Šober, ali – u riječkom HNK-u. Pa potom još na mnogim i mnogim pozornicama, u nas i u inozemstvu.
Draga Olga,
i danas osjećam lokalpatriotski kazališni žal što te Osijek izgubio; i radost jednoga sveukupno sadržajnog zajedništva profesionalnog i obiteljskog života s Bojanom.
Postala si nacionalna operna prvakinja, ugledna profesorica, a ostala i – „moja“ Olga! Izgubljenu okladu zaboravljam!
Pozdravi Bojana!