Diplomirala je 1956. predstavom Verdijeve opere „Moć sudbine“, a predstavi su nazočili njezini profesori, dr. Branko Gavella i Vlado Habunek.
Nada Murat (1927. – 2009.), jedna od najznačajnijih imena osječke scene, svakako najdugovječnija (1942. – 1987.). Redateljica, autorica libreta, tajnica Annala (komorne opere i baleta, 1970. – 1979.), pomoćnica intendanta… „Duša“ staroga HNK-a, čije će ime ostati zapisano zlatnim slovima.
„Traviatu“ je režirala kao svoju drugu profesionalnu predstavu (premijera 20. ožujka 1957.). Rukovodna ekipa bila je reprezentativna: dirigent Vlado Kobler (1926. – 2009.) – tada ravnatelj Osječke opere; scenograf je – po Nadinom pozivu – bio akademski slikar Vladimir Udatny (1920. – 1972.), a koreograf Stjepan Suhy (1915. – 2001.), tadašnji šef Baleta.
Violettu Valéry tumačila je prvakinja Osječke opere, Nada Đorđević (1911. – ?), potom Božena Čubra (1926. – 2005.). Alfredo je bio dugogodišnji prvak i miljenik osječke publike, Talijan Emilio Tossuto (1928. – 1995.), a Germont bariton Ivan Feher (1907. – 1978.). Te sezone u predstavi su gostovali i tenor Beogradske opere Drago Starc (1918. – 1984.) te Otta Ondina (1924. – 2016.), prvakinja Mariborske opere.
Evo i ostalih sudionika te Nadine predstave, koje se ovaj autor sjeća sa stanovitom nježnošću; imao sam tada (ni) 14 godina!
Flora je bila kasnija prvakinja Osječke opere Branka Galić (1928. – 2010.), Annina Augusta Legradić-Janeček (1921. – 2003.), dr. Grenville Milan Štagljar (1900. – 1958.), potom su ostale likove tumačili Franjo Binder (Barun Douphol), Ivan Cezner (Markiz D’Obigny), Đorđe Đorđević (Gaston), Edo Rigler (Sluga kod Flore) i Ivica Ladić (Sluga kod Violette).
Ciganski ples u trećem činu plesao je baletni zbor, a Španjolski ples solisti Argene Savin (1921. – 2007.) i Stjepan Suhy, uz baletni zbor. Zborove je uvježbao operni solist i voditelj Opernog studija Sergije Foretić (1909. – 2000.).
Tko je još 1957. na castu te „Traviate“? Koncertni majstor Nikola Jambrošić, inspicijentica Vera Pavičić, majstor pozornice Ivan Škoro, rasvjetar Svetozar Rukavina, masker Mijo Špajh i odabirač kostima (kostimografa /još/ nije bilo!) Vendelin Behlov.
Ova je „Traviata“ u dvije sezone izvedena ukupno 19 puta.
Piše: Ljubomir Stanojević
Hvalevrijedan ovosezonski repertoarni potez postavljanja Verdijeve „Traviate“ (La Traviata, 1835.) navodi na spominjanje prve osječke Violette (u sezoni 1912./’13.), najveće europske Traviate svojega doba!
Bila je to markiza Maja Strozzi-Pečić, pjevačica savršene muzikalnosti, izvanredna scenskog talenta, o čijoj je Violetti Ivo Vojnović rekao da je “najdublji duševni bol u najsvjetlijoj kreaciji života i pjesme“.
Matoš je obožava, a skladatelji se natjecahu tko će joj posvetiti ciklus pjesama. Bila je prva hrvatska Lakmé (Delibes), Norina (Donizetti) i Melisanda (Debussy). Kreirala je čitav koloraturno-lirski operni repertoar, od Puccinijevih Mimi i Butterfly do Dvořákove Rusalke, Donizettijeve Lucije, Verdijeve Desdemone, Gounodove Margarete, Zajčeve Jelene i Zorke Lisinskoga. S golemim je uspjehom gostovala u svjetskim metropolama.
Rođena je u Zagrebu, 19. prosinca 1882.
“Možda danas najljepši sopran obiju hemisfera“, kako ju u romanu „Doktor Faust“ spominje Thomas Mann, Maja Strozzi-Pečić umrla je 26. veljače 1962. u Rijeci. Kći najveće hrvatske tragetkinje Marije Ružičke Strozzi i majka hrvatskoga skladatelja Borisa Papandopula, jedno je od najvećih imena hrvatske vokalne reproduktive.
Piše: Ljubomir Stanojević©
U „Traviati“ Giuseppea Verdija, inspiriranoj potresnom dramom francuskog pisca Alexandra Dumasa mlađeg „Dama s kamelijama“ – kako navodi naš najpoznatiji glazbeni pisac i kritičar Nenad Turkalj (1923. – 2007.) – opisana je tužna sudbina jedne suvremene pariške milosnice bogataša, koja jednom u životu susreće iskrenu ljubav, ali ju gubi zbog nemilosrdnih predrasuda građanskoga društva i, naposljetku, napuštena i shrvana bolešću, umire.
Šezdeset godina nakon praizvedbe (Venecija, 6. ožujka 1853.), a u šestoj sezoni od utemeljenja, HNK u Osijeku stavlja na repertoar „Traviatu“ (premijera 22. veljače 1913.) sa slavnim protagonistima: Maja Strozzi-Pečić u naslovnoj ulozi, vitez Ernesto Cammarota (Alfred) i J. de Jarneaux (Germont). Prema Dnevniku glumca Todora-Toše Stojkovića (1872. – 1940.) te sezone „Traviata“ je odigrana dva puta u Osijeku, jednom u Opatiji i triput u Dubrovniku. Dirigent je bio Stjepan Paulsen, a redatelj Dragutin Vuković.
Od te, 1913., „Traviata“ je na osječkoj pozornici premijerno postavljana 20 puta. Dirigenti bili su – uz spomenutoga Paulsena – Mirko Polić, Lav Fritz (Mirski), Makso Unger, Rade Ivellio, Dragutin Savin, Vlado Kobler, Željko Miler, Antun Petrušić, Peter Oschanitzky i Loris Voltolini.
A redatelji: Dragutin Vuković, Đuka Trbuhović, Ivan Marton, Nada Murat (rekorderka: šest postava!), Krunoslav Cigoj i Ivan Leo Lemo.
Do ove sadašnje premijere, dirigenta Krešimira Batinića i redatelja Hrvoja Korbara, „Traviata“ je izvedena ukupno 359 puta; broj, svakako respektabilan. A uz Osijek, predstavu Osječana vidjela je i čula publika Opatije, Dubrovnika, Varaždina, Vukovara, Požege, Splita, Šibenika, Tuzle, Sarajeva, Subotice, Đakova i Slavonskog Broda. Impozantno!
Piše: Ljubomir Stanojević©
Pun pogodak intendanta Ivkovića bilo je dovođenja (prvi put u Osijek!) redatelja Petra Selema (1936. – 2015.). Njegova ingeniozna koncepcija – uz izvrsnu glazbenu podršku maestra Željka Milera (1932. – 1990.) – najzaslužnija je za nevjerojatan uspjeh te Verdijeve opere. „AIDA u crnom“, kako su ju označili.
U to vrijeme poznati glazbeni publicist, rođeni Vinkovčanin s domicilom u Italiji, Dragan Lisac (1921. – 2018.) u svojem “pismu iz Osijeka”, naveo je sljedeće:
„Znameniti talijanski režiser de Sica proslavio se svojim filmom ‘Čudo u Milanu’, no slično bi se moglo kazati i za našeg opernog režisera Petra Selema koji je sada režirao Verdijevu ‘Aidu’ u Osijeku i napravio spektakl kakav se možda nitko osim njega ne bi usudio raditi. To kažemo pri saznanju da se radi o najpopularnijoj i često isticanoj kao grandioznoj operi slavnog Verdija, koja zahtijeva veliki izvođački aparat – povećani orkestar, veliki zbor, brojan balet i komparseriju. Pa kako se sve to može naći u (vrlo lijepom) obnovljenom teatru, ali neobično malom – koji ima otvor pozornice od samo 8,20 metara?!
No, Selem, prisutan u posljednje vrijeme u više naših teatara i festivala, smatran jednim od najvećih majstora operne režije u ovom trenutku u nas, pokazao je ovom prilikom osim već poznatih sposobnosti, mnogo spretnosti i još više snalažljivosti. Odmah treba reći da predstava djeluje efektno, a publika ostaje iznenađena režijsko-scenskom realizacijom (izvrsni scenografski radovi Zlatka Kauzlarića Atača, kostime je kreirala Danica Dedijer, a koreografirala je Sonja Kastl), manifestirajući oduševljenje toplim aplauzima koji su se na kraju pretvorili u prave ovacije.“
„Htio sam se osloboditi navike postavljanje AIDE u ključu približnog kopiranja elemenata iz egipatske umjetnosti“ – najavno je uoči premijere kazao redatelj Petar Selem. – “Želim prisnu, ljudsku AIDU, da se likovi ne kreću po sceni kao pokretne skulpture već kao živi ljudi. Zalažem se, dakle, za životnost prizora, ali i za viđenje koje je, u krajnjoj liniji, vizura iz groba.
Osječka scena zbog skučenog prostora onemogućava postavljanje AIDE kao standardnog spektakla. Zato će cijela pozornica biti scena neke vrste grobnice, iza koje je sav vanjski svijet. Prostor radnje je zatvoren, crni prostor, u kojem Aida i Radames umirući vide ponovno dramu koja ih je dovela do ništavila“ – kazao je o svojoj redateljskoj koncepciji Petar Selem.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Naravno da bih o talentiranom intendantu Zvonimiru Ivkoviću (1944. – 2010.), glavnom inicijatoru i upornom organizatoru ove “Aide”, mogao napisati knjigu! Njegov intendantski značaj za osječki je HNK-a točno detektirao vrsni današnji arhivar Ante Kolobarić, mag. cult., koji je Ivkovićevo intendantsko razdoblje (1981. – 1993.) kroz medijski prikaz i kritičku recepciju repertoara, uzeo za temu uspješno obranjenog diplomskog rada.
Zašto o Ivkoviću? – Jer je najzaslužniji za upornost stavljanja “Aide” na repertoar HNK-a nakon blizu pola stoljeća! (A i od onda ponovno je prošlo gotovo četiri desetljeća, ali bit će da je to “osječka sudba“ te Verdijeve opere!).
Ivković se oboružao velikim imenima: u kući je imao sjajnog dirigenta (tada i ravnatelja Opere) Željka Milera (1932. – 1990.), predanog i profinjenog muzičara koji je gotovo sâm „radio“ i sa solistima, sa zborom i, dakako, orkestrom.
Znajući složenost glazbene fakture, Ivković i Miler založili su se za “dovođenje“ ključnih solista: Aide (metropolitanska beogradska operna prvakinja Milka Stojanović/1937. – 2023.), Amneris (pjevačica milanske Scale, Ione Iori/1945. – 2019.), Radamesa (talijanski pjevač iz Scale Doro Antonioli/1929. – 1999.) – dajući istodobno priliku domaćim solistima u ulogama Egipatskog kralja (Velimir Zgrablić/1928. – 2021.), Amneris (pjevačica u osječkom angažmanu, Camelia Pascu/?), Velikog svećenika Ramfisa (također tada osječki solist Gheorge Dimitrie Sara/?), Etiopskog kralja Amonasra (osječka “zvijezda” Ferdinand Zovko/1943. – 2023.) te Glasnika (Viorel Baciu/?) i Svećenice (Katalin Brunjai) – oboje u angažmanu HNK-a.
Radames u repriznim predstavama bio je, tada novosadski dramski tenor, Šime Mardešić.
Veliki Milerov potez bio je upotpunjenje opernog zbora omladinskim zborom iz Slavonskog Broda, s njihovim dirigentom i kasnije profesorom i dekanom Pedagoškog fakulteta u Osijeku, Josipom Jerkovićem (1938. – 2020.).
(Nastavlja se)