Piše: Ljubomir Stanojević©

Ožujak je, a ja još u veljači!

Nije veljača nikako uznosit mjesec, mjesec smijeha i karnevala; poslije (pre)dugoga siječnja! Pa ipak, jedna je veljača ostala u pamćenju po velikoj predstavi, hrabrom repertoarnom potezu HNK-a.

Riječ je o “Aidi” Giussepea Verdija, premijerno izvedenoj 22. veljače godine 1988. Za pisca ovih redaka možda najljepša operna predstava HNK-a koju sam vidio – dugih desetljeća…

Ova Verdijeva opera – poznato je – skladana je u počast otvaranja Sueskog kanala i izvedena 1871. u Kairu. Kroz četiri čina (sedam slika) “Aida” prigodno obrađuje priču o etiopskoj princezi Aidi kao egipatskoj robinji i o njezinoj ljubavi prema egipatskom vojskovođi Radamesu, a sve to u doba faraona, u Memphisu i Tebi.

Predstava se uobičajeno izvodi kao spektakl (na otvorenom – počesto i sa slonovima /?/ i sl.). Naravno, kada je to i gdje (o)moguće(no). Ta njezina monumentalnost, s druge strane, čini ju repertoarno rjeđom – osobito u onih kazališnih pozornica koje nemaju (ni minimalne) uvjete za to.

Vjerojatno je taj razlog bio presudan što je do “Aide” 1988. u povijesti osječkoga HNK-a predstava postavljana tek dvaput: 1924. i 1953. (potonja “na otvorenom”, u dvorištu Županijske zgrade preko puta Kazališta, s pokušajem uspostavljanja “osječkih ljetnih priredbi” – 14. lipnja 1953.).

(Nastavlja se)

Piše: Ljubomir Stanojević©

„Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo/Možda su oba u vremenu budućem/A buduće vrijeme u prošlom sadržano“.

Kaže Eliot („Četiri kvarteta“).

Sjedim u Kazališnoj kavani, u kutu, na mjestu gdje je nekada sjedio Frano Krtić, dramski prvak HNK-a. Nije volio da ga se titulira „prvakom“. „Ja sam glumac“, govorio bi. Podcrtavajući ono: glumac.

A bio je – velik glumac. Onaj iz “Dugog putovanja u noć“ O’Neilla, iz Dürrenmattova “Posjeta stare dame“, Čehovljev „Ujak Vanja“, Kralj Bazilije iz Calderónova „Život je san“.

Umro je prije 20 godina. U 80-oj godini.

Kao mlađi pisao sam (i) o tom: što to motivira ostarjeloga, umirovljenoga glumca da svakodnevno dolazi sa Sjenjaka u Kazališnu kavanu… “na kavicu“? Bila mi je fascinantna ta njegova neprekinuta (sveza) s Kazalištem, sa svojim (samo profesionalnim?) životom posljednjih 40-ak godina.

Sada sam ja već premašio Krtićeve i životne, i „profesionalne“ godine. I „na kavici“ sam u HNK-u – svakodnevno!

Dragi Frano…

***

Godine 1959. (sezona ’59./’60.) i Ivković i ja bježali smo iz gimnazije – u kazalište.

Zvonko je već bio „etabliran“ „najmlađi glumac“ (Piccolo u „Kod bijelog konja“ i u „Cirkuskoj princezi“ – od glazbenih predstava; Tony u „Lucy Crown“ i Džeki u „Ranjenoj ptici“ – od dramskih.)

Ja sam u to vrijeme sricao prve literarne korake (koje sam kroz godinu–dvije napustio zarad kazališno–kritičarske vokacije).

Možda je te naše zajedničke dane najbolje opisao Zvonimir Ivković u svom tekstu “Sjećanja na dane u osječkom kazalištu“ (iskazano, potom i objavljeno u zborniku Krležini dani, 2007.):

„Moje (naše, op. Lj. St. – i dalje) povlašteno stalno i besplatno mjesto bilo je na galeriji sa strane lijevo; a iz te perspektive, do koje se dolazilo uskim zavojitim stubištem i do koje je dopirao naročit pogled u gledalište i miris pozornice, uz duh intimnog dostupa svekolikom kazališnom prostoru – odredilo me (nas) u mojem (našem) daljnjem životu“.

Zvonimir Ivković bio je intendant HNK-a u Osijeku 1981.-1993. Umro je u Osijeku 2010.

Potpisnik ovoga teksta bio je direktor Drame HNK-a 1978. do 1984. i pomoćnik intendanta Zvonimira Ivkovića 1984. – 1990. Još je (volonterski) aktivan u HNK-u, autor i urednik ovih Prisjetâ.

Piše: Ljubomir Stanojević©

„Nije to to…“ – komentira draga moja prijateljica, i kolegica, kazališna kritičarka oštra pera (i oštre pameti), jedan tekst u Prisjetima.

Draga moja, školska drugarica, liječnica s glazbenom naobrazbom upozorava me: „Što pišeš o onima koje – ne poznajem?“

Ostajem zatečen.

Kako pisati? (“Nije to to“?!).

O kome pisati?

Za mene dvojba ne postoji: pisati, nikako “akademski“, za leksikone (osim najnužnijih podataka!), a svakako – osobno: što su „oni“ meni značili…

Dragi moji prethodnici!

U ovih šest (možda šest i pol?) desetljeća mojega „kazalištarenja“ bilo je itekako divnih ljudi ili, pak, onih možda ne tako divnih, ali svakako – zanimljivih.

Od potonjih navodim jednoga kornista iz šezdestih, koji se na orkestralnim pokusima vezivao lancem. „Da ne pobjegnem“, govorio bi – nezadovoljan dirigentom (?!).

Jedan operni prvak, bariton, osvojio je Osijek, ne samo s kazališne pozornice, već i privatno: u „điru“ bi obišao pola grada, od tržnice do bolnice, nimalo skromno ističući – svoju “veličinu”. (A bio je dobar, doista!). Osječani su ga voljeli…

Nadasve talentiran dramski glumac ranih šezdesetih, markantan, zgodan, s akademskom naobrazbom (rijetka u to vrijeme!), bio je – nažalost – (neprikriveni) alcoholicus. Osvajao je s pozornice, ali i izvan nje, „nježniji spol“ nevjerojatnom „magičnošću“… Kazalište mu se zahvalilo poslije samo jedne, dvije sezone…

A to su samo neki!

Imena, namjerno ne navodim. De mortuis… Moja bi školska drugarica ionako imala primjedbu da su to likovi iz davne prošlosti i – “zašto o njima pišem?“.

A moja kolegica, kritičarka…?

Ona bi, moguće, rekla da je to – to. Ili ne bi? Uostalom: Quot capita tot sententiae!

Piše: Vuk Ognjenović

Praizvedba prvog hrvatskog baleta „Jela“ održana je 15. siječnja 1898. Svečana praizvedba bila je dobro posjećena, od uglednika bili su prisutni nadvojvoda Leopold Salvator i nadvojvotkinja Blanka, ban Khuen Hedervary i supruga.

Ocjene suvremenika Franje Kuhača i Milutina Cihlara-Nehajeva bile su analogne: hvale instrumentaciju, smisao za boje i nijanse zamjerajući skladatelju što nije pokušao stvoriti nacionalno obojenu glazbu. Muzikolog Franjo Kuhač opisuje glazbu ovog Adamovićevog baleta:

„Diljem cijeloga baleta čujemo dva glavna motiva: koračnicu šumskih čovječuljaka i motiv ljubavnog prizora između duha javora (Marko) i vile omorike (Jela), na kojem je temelju izrađena i ouvertura (…) Pravo je remek-djelo prizor oluje i bure. Ne poznam djelo glazbeno u kojem bi se strahovit no i impozantan takav prirodni pojav bolje karakterisao.“

Iz triju sačuvanih novinskih izrezaka otisnutih nakon svečane praizvedbe mogu se pročitati kritike i osvrti koji su nalijepljeni na tvrdom papiru Agramer Zeitung, 17. 1. 1898.; Narodne novine, 17. 1. 1898., Agramer Tagblatt 17. 1. 1898.

Kritičar potpisan samo inicijalom B., u Agramer Tagblattu hvali na njemačkom jeziku kazališnu upravu što se odvažila postaviti prvi hrvatski balet. On smatra da se dostignuće može mjeriti s bečkim baletnim izvedbama te navodi:

„.. a svjetlosni efekti zasigurno bi i tamo požnjeli pljesak.“

Dalje hvali poetske misli u koreografiji Louisa Frapparta, prepričava sadržaj bajke o ljubavi stabala jele i lipe (u knjižici Jela – Tannennymphe Marko je predstavljen kao javor, što znači da je kritičar pogriješio) i njenom sretnom svršetku. O glazbi Bele Adamovića govori o spoju talenta i zavidnog tehničkog znanja, a orkestraciju opisuje pomalo sličnu simfonijskoj koja djelo bitno izdiže iznad prosječnih skladbi. U ovom osvrtu isti B. izdvaja mjesto u skladbi u kojem se čuje zvuk roga. Uspoređuje ga s temom iz drugog čina Lohengrina i savjetuje da to mjesto izostavi u vlastitu interesu.

U Agramer Zeitungu se vrlo slično opisuje svečana premijera i hvale svi izvođači. Na hrvatskom jeziku u Narodnim novinama sadržana je kritika izvjesnog G. M. Kritičar govori o zapletu u priči, njezinim dobrim i manje dobrim dijelovima koje koreografija nije mogla popraviti. Adamovićeva glazba opisana je vrlo pohvalno. Dijelovi tog hrvatskog teksta na istom su tvrdom papiru prevedeni na mađarski jezik.

Kuhačev prilog u Prosvjeti, objavljen pet mjeseci nakon praizvedbe „Jele“, naširoko piše o baletu, hvali njegovu originalnost i kudi neznalačku zamjerku spomenutoga kritičara B. Djelo je ukupno izvedeno pet puta, a ponekad se balet izvodio uz opernu jednočinku Pagliacci Ruggera Leoncavalla.

Piše: Vuk Ognjenović

Najznačajnije djelo čepinskog skladatelja upravo je balet “Jela“. Libretisti baleta Louis Frappart i Gaoul poslužili su se jednom od pjesama iz zbirke “Kindertotenlieder“ Friedricha Rückerta. Upravo je ova zbirka objavljena 1872. kada je veliki skladatelj Gustav Mahler uglazbio cijelu zbirku.

Izvorna priča baleta govori o Jeli koju požuda za zlatom vodi na rub propasti, da bi na kraju našla sreću uz voljenog Marka. Od silne zaljubljenosti na čas su ljudi, a na čas dva stabla: javor i jela. Radnja se događa usred šumskoga svijeta i očekivano je javljanje likova poput duhova vjetra, bure i šumskog bilja. Likovi su Jela u liku vile stabla jele, Marko kao duh javora, Šumska kraljica, Gospodar zlatne pećine, Zlatni genij, Vrhovna glava šumskih mužića te duhovi i vile zlata.

Narodne novine u kritikama pišu:

“Dva stabla koja se u ljubavi odbijaju i privlače ipak su premalo dramatska, makar ih okružuje šuma sa svojim čarom i svojim patuljcima, vilama i dusima.“

S kazališne cedulje iščitavamo da balet sadrži plesove Berceuse (Uspavanka), Velika narodna koračnica, Valčik bajoslovnih prikaza, Čar cvijeća i Ples olujnih duhova.

Osječka praizvedba bit će, zapravo, u potpunosti novo uprizorenje. Osim izvorne ceduljice s praizvedbe u Zagrebu, sa šturom pričom te popisom uloga koji je bio iskoristiv, nije bilo gotovo nikakvih drugih podataka iz kojih bi se moglo rekonstruirati izvornu priču. Osječka praizvedba ima potpuno novu dramaturgiju, režiju i koreografiju, dok se priča glavne fabule samo u naznakama drži izvornika.

Tako će osječka verzija biti u tri slike, umjesto jedne, imat će u potpunosti nov dio priče vezan uz drugu sliku podzemnog svijeta Zlatnog kralja.

Treba istaknuti da je u predstavi jedino zadržana izvorna glazba, nije skraćivana niti mijenjan redoslijed, uz što je novi libreto i nastao.

(nastavlja se)