Piše: Stanislav Marijanović (1935. – 2019.)
Uza sve to, kada imamo u vidu partiture i teorijske spise R. Wagnera, za koje maestro Mirski znade, o njima piše ili ih ima u vidu i u svojoj kazališnoj knjižnici kao svoju vrsnu glazbenu literaturu, upozorava na: „Mendelssohns ‘Paulus’“, feljton „Hodočašće Beethovenu“, pa o gradnji i izvedbi Beethovenove „Devete simfonije“, kao i na „Oper und Drama i Zukunftsmuskik.“
Uputimo li i na druge spise drugih autora, npr. o Georgesu Bizetu i vokalno-instrumentalnoj glazbi, onda nam je o maestru Mirskom zapaziti uz izbor opernog i koncertnog repertoara i njegovu dirigentsku, a od zgode do zgode i redateljsku koncepciju reproduciranja djela s dramskim dualizmom, verizmom, lirizmom sljedeće: maestro Mirski u svom stvaralaštvu u glazbeno-scenskim izvedbama pretežito zastupa zdravi i umjetnički realizam.
Za uvjerljivu realističku glazbenu interpretaciju dramske radnje osnovu mu je mogao dati Beethovenov simfonizam. Za izvedbu niza orkestralnih i zborskih preljeva ljudskih osjećaja putem vokalnih solo-dionica Schubert u „Liedu“ i omiljeli mu Zajc. Tako je s orkestrom i mješovitim zborom Osječke filharmonije 1926. izveo uz F. Mendelssohna i Wagnera, „punog snage i impulsa“, njegov Wotanov oproštaj iz „Walküre“, druge glazbene drame iz tetralogije „Prsten Nibelunga“ i „Predigru prvom činu ‘Parsifala’“, viđenog 1930. u Bayeruther Festspielhasu, a s društvenim je orkestrom Kuhača 1928. izveo Schubertovu H-mol simfoniju i Es-dur misu.
Berlioz je stopio literarni sadržaj sa simfonijskom koncepcijom, razvidnom u orkestraciji Begović-Gotovčeva „Era“ i njegovoj izvedbi u reprodukciji maestra Mirskog. A on u prvi plan stavlja i kultiviranje prirodne riječi i melodije poput drugih nacionalnih škola.
Naposljetku je maestro Mirski i sam obuhvatio i izjednačio 40. obljetnicu svoje artističke djelatnosti s 50. obljetnicom svojega osječkog kazališta na jedino moguć način: jedinstvenom mišlju, suživljen sa stvaralačkim naraštajem svojega doba, kao zalogom opstojnosti njegova kazališta i njega samoga sve do 100. obljetnice Krležinih dana 2007.
„Pedesetogodišnjica ustanove, u kojoj sam proveo četrdeset godina svog umjetničkog rada, oživljava u meni mnoge uspomene /…/ na mnoge odlične umjetnike, koji su svojim talentom i svojom ljubavlju gradili zajedno s nama umjetnički lik ove ustanove. /…/ Neka ova knjiga… bude garancija da će ovo kazalište i u budućih pedeset godina slijediti svoje svijetle tradicije. (Uvodnik “Spomen-knjige o pedesetoj godišnjici Narodnog kazališta u Osijeku 1907. – 1957.“ Priredio: Dubravko Jelčić, Osijek, 1957.)
Iz zbornika Krležini dani u Osijeku 2007. Priredio Branko Hećimović (Zagreb – Osijek 2008.)
Odabrao Ljubomir Stanojević
Piše: Stanislav Marijanović (1935. – 2019.)
Veliki intervju dat osječkom dnevniku Hrvatski list – “G. Lav Mirski o sebi“, povodom 25. obljetnice i velike proslave koja mu je upriličena od svih osječkih kulturno-umjetničkih društava, Kazališta i Gradske glazbene škole, obavijesno je crpilište izvornih životnih podataka i opservacija o njegovom umjetničkom putu, razvoju, poetici glazbe, spoznajama i prosudbama o stvaralačkim etapama i predvodništvu u promicanju glazbene kulture svakom istraživaču.
On kazuje o svome približavanju glazbi i kazalištu, nagnuću, smislu i opredijeljenosti za kolektivnu glazbu, prvim iskustvima s dirigentskog podija, velikoj praksi, uzorima i upoznavanju teorijskih spisa, naposljetku svodi i bilancu svoga rada, stvaranja i udjela ali i doprinosa Mirka Polića, odličnog glazbenika glazbenom životu u gradu Osijeku:
“… dirigirao sam oko 1400 predstava (bez koncertnih priredaba). Pored velikog repertoara dirigirao sam veliki broj opereta i narodnih komada s pjevanjem. Upoznao sam kazališni život u tančine, čak sam i koji put postavljao kulise, suflirao i glumio. No, moj rad nije se samo ograničio na kazalište, već sam se trudio da Osijek, koji sam zavolio svim srcem, upoznam s tokovima velike simfonijske literature i da ga upoznam s mnogim domaćim i svjetskim umjetnicima…
S ‘Kuhačem’ priredio sam veliki broj vokalno-instrumentalnih koncerata. Izvedeni su mnogi domaći kompozitori, a od oratorijskih djela: Verdi ‘Requiem’, Schubert ‘Misa u Es-duru’, Dvoržak ‘Stabat Mater’, ‘Novowiejski Quo vadis’. Sa ‘Kuhačem’ bio sam i u inozemstvu, u Pragu, Poznańu i Budimpešti…
Za moju proslavu izabrao sam ‘Carmen’ iz više razloga… Jer se u toj operi sukobljavaju lirski i dramski momenti. Ova mi opera daje priliku, da te večeri manifestiram obilje svojih osjećaja za zadovoljenje svog temperamenta i svoje ljubavi za čistom i pravom umjetnosti.
Napominjem još… da se navršava stogodišnjica rođenja proslavljenog francuskog kompozitora Georgesa Bizeta.“
Iz više razloga koji nas motiviraju na podastiranje podloge za bolje razumijevanje Maestrove primjene poetike cjelovitoga umjetničkog djela, jezika, harmonizacije i kazališno-scenske glazbe, operne i operetne, ali i vokalno-instrumentalne, valja nam se usmjeriti i na još dva važna njegova novinska osvrta u dnevniku Hrvatski list:
„Prvi puta na Wagnerijanskim svečanostima u Bayeruthu, na kojima se jedino cjelovito izvodi Wagnerov ‘Parsifal’, i na zapažanja u jubilarnom članku ‘Ivan pl. Zajc: O stotoj obljetnici rođenja’, i to samom Zajcu, što će reći, i o sebi (‘Pljeskalo se uvijek više Zajcu nego njegovom djelu, jer je maestro… zanosio svoje izvođače kao i slušateljstvo, uzdižući ih u sfere čistog artizma…’), nadalje, o Zajčevu opusu, štovanju Verdija i rodonačelništvu u našoj glazbenoj kulturi.”
(nastavlja se)
Iz zbornika Krležini dani u Osijeku 2007. Priredio Branko Hećimović (Zagreb – Osijek, 2008.)
Odabrao Ljubomir Stanojević
Piše: Stanislav Marijanović (1935. – 2019.)
Polić navodi profesore koji su Mirskoga u glazbenoj izobrazbi obučavali violončelu i teorijskim predmetima u zagrebačkome Hrvatskom zemaljskom glazbenom zavodu (1907. – 1913.): Junek, Dugan, Rosenberg-Ružić, V. Novak i Dvoržakov učenih Fran Lhotka. U velikom bečkom simfonijskom orkestru Wiener-Konzertvereinu on se za prvog angažmana kao čelist opredjeljuje za dirigentski poziv i usavršava u dirigiranju pod kompetencijom moćnih dirigenata: F. Löewea, F. Weingartnera, F. Schalka i B. Waltera (u sezoni 1913./1914.).
Kao nastavnik pjevanja djeluje na Sušaku, a kao zborovođa Primorskog Hrvata na Trsatu te zbora Srpskoga crkvenog pjevačkog društva u Rijeci, gdje u crkvama svira gimnazijsku misu, a potom dirigira liturgiju (1914.). Za Prvoga svjetskog rata glazbenik je vojničke glazbe u Zagrebu (1914. – 1917.), odakle stiže u osječko kazalište kao član Opere i prvi dirigent. Odlaskom Polića, ravnatelj je Opere (1923. – 1941.).
Poslije povratka u Osijek (1947. – 1956.) postaje dirigent i ravnatelj Opere, zatim intendant Hrvatskoga narodnog kazališta do umirovljenja (1956.-1961.), ali i nadalje dirigira, sve do srpanja 1964., kada na padinama Zvečeva izvodi s osječkim opernim orkestrom Gotovčevu operu “Ero s onoga svijeta“, po svom izboru, za svoj oproštaj.
Do prve velike obljetnice, proslave 25-godišnjice glazbeno-umjetničkog rada (1938.) Mirski je utemeljitelj, artistički voditelj i dirigent Osječke filharmonije (od 1922. simfonijski orkestar i mješoviti zbor; 1924. – 1941.). Ujedno je suosnivač Gradske muzičke škole i njen dugogodišnji ravnatelj (1927. – 1941.). U Hrvatskom pjevačkom i glazbenom društvu Kuhač stalni je glazbeni ravnatelj i začasni član (1926. – 1936.), potom i stalni glavni ravnatelj i zborovođa župskih zborova Pjevačke župe Kuhač Hrvatskoga pjevačkog saveza (1935. – 1941.).
Nakon umirovljenja zaslužni je građanin Grada Osijeka (1963.), da bi na kraju postao i nositelj Nagrade Grada Osijeka Božidar Maslarić za životno djelo (1968.).
(nastavlja se)
Iz zbornika Krležini dani u Osijeku 2007. Priredio Branko Hećimović (Zagreb-Osijek 2008.)
Odabrao Ljubomir Stanojević
Piše: Stanislav Marijanović (1935. – 2019.)
To je vrlo složeno, i to je najveći izazov tako po prvi put proučiti i studijom ili knjigom predstaviti Lava Mirskoga, doživotnog glazbenika s profesijskom kazališnom i pedagoškom karijerom, društvenim i kulturalnim ugledom promicatelja glazbene kulture u Osijeku, Hrvatskoj i izvan njezinih granica.
Obljetnice su mu upriličene 1927. i 1938. potom 1952. i 1957. s koncertima i operama kazališnih i glazbenih umjetnika, one su otkrivalačke: pokreću društvenu sredinu prema njima i otkrivaju njih same, a one velike, sa zasluženim proslavama i odjekom, izazivaju i prekretnice. Tada nastupa vrijeme oduživanja, kada svatko zvan i od društvenog ugleda daje svoj udio i pridonosi vraćanju duga jubilarcu – zaslužniku.
Mirskog se u Osijeku slavilo i spoznavalo, manje istraživalo, možda ne toliko drugdje koliko su to Osječani očekivali i željeli, a to stoga što je bio životno, djelatno pa i sudbinski neraskidivo vezan s Osijekom, osječkim kazalištem, i nakon „žute zvijezde“, izgona i emigracije (1941. – 1947.):
„Iako sam, silom prilika, jedno vrijeme bio uklonjen iz ove sredine, ja sam i tamo, daleko od zemlje, čeznuo za povratkom. Moje misli vraćale su se uvijek ovom kazalištu, u kome sam proveo tolike godine.“
Blisko je povezan sa životom kulture i umjetnosti grada, jer je bio u središtu svega zbivanja u njemu. Bio je u svijesti sugrađana živa prisutnost i živa stvarnost, sposoban da se iz svoga kazališno-scenskog središta kreće dalje i da u svim smjerovima ostavlja trag. Prvi zapaženi, bio je koncertni (1919.): koncert kazališnog kapelnika kao produktivnog i reproduktivnog umjetnika – violončelista, zabilježio je Mirko Polić, ravnatelj Opere, na čiji je brzojavni poziv Mirski i došao u Osijek. A došao je na dan premijere Puccinjeve opere “Boemi”, 10. studenoga 1917., kojom je ravnao Polić, ujedno i prvi njegov glazbeni portretist (navodak u izvodima):
„Na ulazu u novi život imade ovaj koncert da bude bilanca… Prva je to perioda umjetničkog života, koji mnogo obećaje, pruža mnogo nade. Donio je sobom preduvjete uspjeha – dobru dozu tvrde volje i neumorne radinosti.“
(nastavlja se)
Iz zbornika Krležini dani u Osijeku 2007. Priredio Branko Hećimović (Zagreb-Osijek 2008.)
Odabrao Ljubomir Stanojević
Piše: Stanislav Marijanović (1935. – 2019.)
INTRODUKCIJA: Pet i pol godina minulo je od smrti Stanislava Marijanovića, osječkoga zaslužnika i nezaboravna entuzijasta. Bio je književni i kazališni povjesničar, književnik, sveučilišni profesor, dekan Pedagoškog (sada Filozofskog) fakulteta, prorektor i rektor Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, član suradnik HAZU-a. I – malo komu znano: baletan-plesač u HNK-u u Osijeku (1953. – 1956.).
Uz HNK-a je ostao vezan čitav život: jedan je od utemeljitelja dislociranog Studija glume zagrebačke Akademije, kao i teatrološko-kazališne manifestacije Krležini dani u Osijeku, koje je bio i redovitim organizatorom, suradnikom i sudionikom. Iz Marijanovićeve fascinacije zaslužnim (ne samo kazališnim) umjetničkim gorostasom LAVOM MIRSKIM, nastao je tekst – priopćenje koje u pet nastavaka prenosimo: podjednako u znak duboke odanosti maestru Mirskomu i autoru – Stanislavu Marijanoviću. (Lj. St.)
***
Iako već dugo nisam u HNK-u u Osijeku kao bivši plesač njegova Baletnog ansambla, ono iz mene još uvijek nije izašlo, niti je njegovim ugasnućem zamrla orkestracija prijemljivo sažetih formulacija kojom je maestro Lav Mirski (1893. – 1968.) ispraćen na osječko Anino groblje u kazališnu i glazbenu povijest.
U nastojanju da se dokuči potpunost, prava je znatnost njegove ličnosti dosegnuta višeznačnicom: golim imenom – Mirski, i jednim epitetom – Maestro. Ovako znatan, velik po snazi svjedočenja svoje unutarnje istine kao snage za pregaranje, crpljene iz glazbene i kazališne umjetnosti, Mirski je bio i fizički majestozna ličnost u koju se gledalo kao u živi spomenik osječkog kazališta, u lik koji je opčinjao samom svojom pojavom.
Vidjeti ga za dirigentskim pultom, pred sobom, orkestrom i publikom, na pokusima i premijerama, među redateljima, skladateljima, scenografima i upraviteljima od značaja i značenja u vođenju osječkog kazališta, i to s jednim Hinkom Tomašićem, Dragutinom Savinom, Ivanom Martonom i Zrinušićem – Zrinskim, s Brankom Mešegom, Nadom Murat i drugima od nadolazećih imena, pa u ophođenju s ansamblima i javnošću, činilo je kazalište privlačnom i visokoumjetničkom kućom.
Čuti, znati i razumjeti njega samoga, i sve njih, a baviti se poviješću kazališta i kulturom svoga grada, znači suočiti se i s prijekornim pitanjem: zašto o svakome od njih, njihovu mnogostrukom i razvedenom djelovanju u matičnoj kući, gradu i drugdje, nema istraživačkih radova ni sveobuhvatnijih tekstova. Posebice o maestru Mirskom, jer jedno je slaviti i poštivati, a drugo istraživati.
Baviti se njime zapravo uvijek znači suočiti se s detaljem, a ozbiljno što o njemu govoriti i objelodaniti, može se samo ako se gleda cjelina. Stoga se ne možemo baviti samo njime samim, nego kako ga se razumjelo, o njemu svjedočilo, kako ga danas možemo razumjeti i predočiti na prijelomnom pragu novog milenija, nove kazališne i kulturne hrvatske povijesti, iskustvom i naporom novog naraštaja, na nov način: da maestro Mirski i stvaralački naraštaj iz njegova razdoblja i kruga, sagledan cjelovitim pogledom, i preko njegova groba, postane u prošloj stvarnosti živa stvarnost i – našim zahvatom – svjedočanstvo žive prisutnosti u našoj stvarnosti.
(nastavlja se)
Iz zbornika Krležini dani u Osijeku 2007. Priredio Branko Hećimović (Zagreb-Osijek 2008.)
Odabrao Ljubomir Stanojević