Piše: Ljubomir Stanojević©
Redatelj Ivan Marton (1919. – 1996.) razumio je komornost Đuke Begovića, te je dramsku fakturu predstave gradio nijansirajući odnose glavnoga junaka prema sebi te svima koji ga okružuju.
Naravno, eruptivnost Šovagovićeve glume tek je partnerski praćena. Da spomenem samo najdojmljivije glumce: Ana Kramarić, Ružica Lorković, Isidor Munjin, Ico Tomljenović, Stjepko Janković… Danas su iz toga scenskog Kozarčeva imaginarija, od ukupno 13 glumaca žive još Ela Buđić i Milenko Ognjenović.
Scenograf predstave bio je Dorian Sokolić (1928. – 2005.), kostimografkinja Ružica Nenadović-Sokolić (1933. – 2014.), dok je lektor bio dr. Bratoljub Klaić (1909. – 1983.). Scensku je glazbu skladao Dragutin Savin (1915. – 1996.).
Predstava je izvođena 30-ak puta, u tri sezone, a osječki je HNK-a s njom gostovao u Zagrebu, Rijeci, Splitu, na Danima hvarskog kazališta, u Zadru i u Šibeniku te u okolici: Belom Manastiru, Đakovu, Valpovu, Vukovaru i na Susretima profesionalnih kazališta u Slavonskom Brodu.
Zašto je važna predstava Đuka Begović iz 1973.?
Pa, osim što je udomaćila jednoga velikog umjetnika – Fabijana Šovagovića (1932. – 2001.), koji je Osijek školovanjem, nastupima, od 1979. pedagoškim radom na osječkom odjelu kazališne akademije nosio u srcu – važna je kao kamičak u mozaiku nadasve promišljenoga dramskoga repertoara koji je uznastojao revalorizirati slavonsku dramsku i inu književnost. Pa su tako na osječkoj pozornici izvođene predstave po djelima Josipa i Ivana Kozarca, Joze Ivakića, Janka Jurkovića, Srđana Tucića – što je dug svakoga teatra, a osobito onoga nacionalnoga, prema domicilnoj sredini.
Dodajmo još da je dirljivu posvetu Fabijanu Šovagoviću i osječkom Đuki Begoviću priredila svojom radioemisijom novinarka-urednica HRT-a Sandra Erak, osječka školarka, a rodom – Ladimirevčanka!
Piše: Ljubomir Stanojević©
Čitam “Glas glumca“ Fabijana Šovagovića (Zbornik Krležini dani u Osijeku 1987-1990-1991; Osijek – Zagreb 1992.) i “vadim” pojedine rečenice:
Tražit ću svoju sabranost prakse u rastresitostima i paradoksima svoje teorije – piše Šovagović.
– Nigdje trunka puke dosljednosti. Naginjao sam glumi otkad znam za sebe; otišao sam za početak u građevinare.
“U glumi sam našao sebe; umrijet ću kao vječno zaraženi zidar da bih dokazao kako znam i graditi.“
Sagradit ću kazalište, ponudit projekt i zgradu. Odustao sam zbog skepse i malodušnosti.
Sav svijet je gluma, dakle ne mogu odgovoriti zašto glumim.
Odmalena sam „gradio kućice od blata“. Druga su djeca igrala druge igre, dok sam ja od prašine gradio sam proces pečenja opeke, da bih zatim udovoljio stricu i sebi ušavši u građevinsku školu da bih gradio kuće od prave cigle. No nisam bio dobar matematičar, morao sam postati glumcem. Praktičar statike i betona u području mašte u paradoksu glume kao života. Danas, našavši se na terenu djetinjstva i svojih omeđenih početaka, ponovno sam na pragu početaka…
Ako ove riječi možemo shvatiti kao „Šovagović-njim samim“, onda predstavu „Đuka Begović“ HNK-a u Osijeku (premijera: 13. travnja 1973.) – taj “život od komada”, još i danas doživljavam kao glumčev paradigmatski iskaz.
Dramatizator romana, Slavonac Miroslav Mađer (1929. – 2015.), dugogodišnji Kozarčev sumještanin, Vinkovčanin, k tomu pjesnik – scenski je “pročitao” roman kao dramsku fugu usredištenu s glavnim dramskim – naslovnim – licem, dok su “u ostalim raznim ulogama jedni te isti ljudi u životu Đuke Begovića“.
Na fotografiji:
FABIJAN ŠOVAGOVIĆ KAO ĐUKA… „Praktičar statike i betona u području mašte u paradoksu glume kao života.“
Piše: Fabijan Šovagović (1932. – 2001.)
Drugi „slavonski“ rezultat Teatra u gostima, a kojim se također s razlogom možemo pohvaliti, jeste “Đuka Begović“ Ivana Kozarca. Razlog za taj rezultat vezan je i uz kuću Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku gdje je taj tekst i doživio svoju praizvedbu u sezoni 1972./’73.
Tridesetak izvedbi u svojoj verziji poznaje i osječka publika te još desetak gradova po Hrvatskoj. U Zagrebu je predstava Ivana Martona u adaptaciji teksta Miroslava Mađera doživjela svoju monodramsku verziju i tako se priključila programu „Teatra u gostima“. Nova verzija prikladna za sve prostore dala je još svojih daljih stotinjak gradova po Jugoslaviji i predstava, što cjelovito odigranih što u prigodnim odlomcima.
„Đuka Begović“ bio je program na festivalima u Zemunu, Ljubljani, Borštnikovim srečanjima u Mariboru, Oktobarskim danima u Sarajevu, Rijeci, Ljetnim igrama u Dubrovniku, Mermer i zvuci u Aranđelovcu, a dospio je sa svojim šokačkim šeširom i pred publiku u Parizu u prilici gostovanja Teatra u gostima u Teatru nacija.
Jureći kandžijom svoje nevidljive konje taj je bećar, lola i lumparoš, adrapovac i ubojica svoga oca sipao ametice, uz svoje kilometre puta, i sočne, drage i točne rečenice pokojnoga Ive iz Vinkovaca.
Tako se negdje na polovici toga puta može, a u svoje vlastito ime, kazati i jedna taštinska mala zadovoljština, a ona bi imala onaj „fotezovski“ miris, sada dakako proširen i na Ivana Martona koji me je na taj posao nagovorio: Đuka je Begović postao na neki način lice koje se više neće moći zaobilaziti ne samo kao literatura nego i teatarska činjenica za prošlost i budućnost.
Lice na neki način vraćeno u život i literaturu, kao što su to jednoga dana postali i svi oni naši mediteranski junaci Dundo Maroje, ili Skup, Diogenes i ostali. Iako izvučen iz romana znao je uzbuditi glumce a nije neskromno s naše strane reći – uzbuđivao je i gledalište. Dva mlada glumca na Akademiji već su zagnjurili glave u taj tekst.
Švikar kandžije slavonske probudio se!
*Revija Kazalište, br. 130-131 (Osijek, 1. – 31. prosinca 1977.)
Odabrao Ljubomir Stanojević
Na fotografiji:
„ĐUKA BEGOVIĆ“ NA OSJEČKOJ POZORNICI: Premijera/praizvedba 13. travnja 1973. Redatelj Ivan Marton; scenograf i kostimograf Dorian Sokolić.
Na slici: Želimir Novković, Zdravko Pavlović, FABIJAN ŠOVAGOVIĆ, Ana Kramarić, Ela Buđić, Ana Bikić, Ružica Lorković, Božica Cvjetičanin
(Arhiva HNK-a u Osijeku)
Piše: Fabijan Šovagović (1932. – 2001.)
U maloj glumačkoj ekipi Teatra u gostima (ima nas svega devet sa četiri tehnička radnika, studenta) svaki je član zadužen za nešto od sporednih djelovanja u teatru. Majetić prati rekvizitu, Juričić sakuplja plakate i fotose na polascima i odlascima. Dolje potpisani često pa i svakodnevno bilježi ono što se na putu i predstavama događalo, jer iza djelovanja našeg teatra (a i to će doći), zaista ne ostaje ništa. Ni kulisa, ni igra, tek nešto fotosa, izrezaka iz štampe, zapisi, pokoje sjećanje zadovoljnih gledalaca i naravno onih koji to nisu bili.
Ovoga sam puta zamoljen da dio tih zapisa ponudim osječkom listu Kazalište. Tako je na um pala tema o slavonskom mirisu Teatra u gostima koji se miris osjeća u ovoj skupini naročito intenzivno posljednje dvije godine.
Po nekoj slučajnosti ansambl ovog teatra čine uglavnom Slavonci. Pa je valjda i to porijeklo odlučilo da mu se prgavost naravi udruži na ovaj način oko svoga kazališnog djelovanja. Nezadovoljni postojećim izmislili smo novo (a opet na korisnoj tradiciji staroga), i to nas novo za sada zadovoljava.
Vanja Drach rođen je u Bošnjacima kod Vinkovaca, Bahert Stjepan u Petrijevcima, Pero Juričić u Brodu, moja je malenkost iz Ladimirevaca, a nekih smo godina na valpovačkom groblju, po snijegu, pronašli i grob pradjeda Relje Bašića koji je tamo nekada bio mjernik na grofovom dvoru, graditelj crkava i sudova po Slavoniji.
Majetić se u Osijeku nastanio pa je uz Relju odraslog u Zagrebu jedini kajkavac u tipično slavonskom jezičnom obilježju Teatra u gostima.
Takav sastav dakako utjecao je na izbor komada, odnosno nagovor da se na temu Slavonije za nas napiše, obnovi vraćanje u lokalitet i porijeklo. Tako je nastao “Čaruga” Ivana Kušana.
*Revija Kazalište, br. 130 – 131 (Osijek, 1. – 31. prosinca 1977.)
Odabrao: Ljubomir Stanojević
OSJEČKA PREMIJERA “ČARUGE” (24. rujna 1988.) – Redatelj Radovan Marčić, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Danica Dedijer
Na fotografiji: Davor Panić, Anita Šmit, Ivan Brkić, Damir Lončar, Vlasta Ramljak, Milenko Ognjenović i Darko Milas
(Arhiva HNK-a u Osijeku)
Poslije prve ovosezonske dramske premijere – “Sokol ga nije volio” Fabijana Šovagovića – podsjetimo na iznimne događaje: premijeru u improviziranom gledalištu HNK-a (19. svibnja 1983.) te njezinu obnovu na “pravoj” pozornici popravljenoga i restauriranoga osječkoga Teatra (30. siječnja 1986.).
U kazališnoj cedulji potonje, tadašnji je ravnatelj Drame Ljubomir Stanojević zapisao:
“Djelujući u izuzetno otežanim uvjetima, desetljeće i pol bez pravoga kazališnoga prostora, osječki kazališni umjetnici dokazali su iznimnu energiju i radni elan postižući kvalitetne kazališne rezultate. Iste je jednakim entuzijazmom i privrženošću slijedila i osječka kazališna publika kojoj je njezino kazalište priraslo srcu.
Predstava ‘Sokol ga nije volio’ Fabijana Šovagovića, u režiji Joška Juvančića, jedan je od onih sretnih rezultata koji objedinjuje uspjeh namjere izvodilaca predstave i zainteresiranost kazališnog auditorija željnog domaćeg autora, domaćeg teksta i domaće tematike.
Predstava je bila najbolje ocijenjena na Danima otvorenog kazališta 1983., postigla je nezapamćeni uspjeh na Gavellinim večerima u Zagrebu, glumcu Ici Tomljenoviću (Šima) dodijeljeno je priznanje Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa za najbolje ostvarenje. Nadalje, tu je i Nagrada oslobođenja Osijeka 1984. i pregršt Prvomajskih nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske – za predstavu u cjelini, najbolju režiju (Joško Juvančić) i najbolja glumačka ostvarenja: glavna muška (Ico Tomljenović) i ženska (Ružica Lorković) uloga.
Sve to čini potvrdu da osječki ansambl s pravom uživa povjerenje i kazališne publike i šire kulturne i društvene zajednice, a vjerujem da će osječki HNK-a od sada sve relevantnije biti prisutan u sumiranju kazališnih postignuća u našoj Republici, pa i šire.“
U „Sokolu…“ su igrali: Ico Tomljenović, Ružica Lorković, Damir Lončar (Darko Milas), Jasna Kovačević/Odorčić, Davor Panić, Dubravka Crnojević, Vlasta Ramljak, Gita Šerman-Kopljar, Velimir Čokljat, Ivan Brkić, Augustin Halas, Đorđe Bosanac, Milenko Ognjenović, Isidor Munjin, Slobodan Filipović (Stjepko Janković), Zdravko Pavlović, Željko Bajić, Mile Pešut, Zoltan Sabo i Filip Svetina.
U vremenu od 1983. od 1987., “Sokol…“ je izveden ukupno 65 puta. Predstavu je, uz osječku, vidjela i publika Slavonskog Broda, Požege, Vukovara, Borova, Đakova i Županje, ali i Zagreba, Mladenovca (u Srbiji) i Novog Sada u kojem je (26. travnja 1987.) izvedena posljednji puta. U nekim su predstavama gostovali zagrebački glumci Drago Meštrović (inače Osječanin), Slavko Brankov, Ankica Dobrić i Mato Ergović.
Na fotografiji:
“SOKOL…” – 1983. i 1986. – Ružica Lorković, Davor Panić, Gita Šerman-Kopljar, Ico Tomljenović, Milenko Ognjenović i (okrenut leđima) Đorđe Bosanac.
Snimio: Rudolf Bartolović (Arhiva HNK-a u Osijeku)