Piše: Ljubomir Stanojević ©

Četiri je godine prošlo od odlaska Slavka Bogdanovića (1958. – 2020.), tenora u opernom zboru HNK-a i glazbenoga urednika (emisija “Fonodrom”) Hrvatskoga radija – Radija Osijek. Umro je 20. studenoga 2020. u šezdesettrećoj godini, kao jedna od žrtvi COVID-a 19. Taj je odlazak zabilježila muzikologinja Marina Ban u dirljivoj, komemorativnoj emisija “Na valu Radio Osijeka”, istaknuvši da je Slavko bio “izniman čovjek i kolega, čovjek koji je volio ljude, dobre priče i filozofiju o glazbi”.

U Kazalište došao je prvoga radnoga dana godine 1987.

“Odrastao sam u mnogočlanoj obitelji, vrlo skromnoj, koja je u meni odnjegovala ljubav prema umjetnosti, osobito prema glazbi…” – zapisao je u svojoj molbi za posao. Primio ga je – poslije položene audicije – dirigent-znalac, tadašnji ravnatelj osječke Opere Željko Miler (1932. – 1990.). I nisu se prevarili: ni on, ni Slavko. Za više od tri desetljeća u HNK-u taj apsolvent prava i glazbenik na gitari bio je tihi kazalištarac, jedan bez kojega se ne može. Osoba koja je dijelila ozračje radosti.

Sudjelovao je u opernim, operetnim, mjuziklovskim – pa i dramskim predstavama. Uredan i pedantan, čovjek bez ekscesa; jedan od onih zaljubljenika koji su sretni što rade posao koji vole. Da plod ne pada daleko od stabla, dokazom je i netom diplomirala akademska glumica Dora Bogdanović, jedna od troje Slavkove djece.

U “smutnom vremenu”, od 1991., Slavko je bio sudionikom Domovinskog rata. Dragovoljac.

Na vijest o njegovoj smrti objavljenoj u emisiji “Fonodrom” (prvi put bez Slavkova uredništva) – reagiranja prijatelja i poštovatelja:

“Napustila nas je dobra i predivna duša“; “Bio je dobri duh Kazališta“; “U zlu i okrutnom životu neupitna čestica dobrote, blagosti, skromnosti i mirnoće“.

Neka ovaj memento svjedoči da – nije zaboravljen!

Na fotografiji:

KAZALIŠNI ZALJUBLJENIK: Slavko Bogdanović (1958. – 2020.), član opernoga zbora HNK-a više od tri desetljeća.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Nema veće neuljudnosti no nekoga pogrešno osloviti ili mu pogrešno napisati ili izreći ime! A događa se. Uglavnom, nenamjerno.

O onima koji to rade smisleno, tendenciozno, ovaj put nećemo. (Anegdota kaže da je svojedobno mostarski glumac, koji se htio „izvući“ iz projekta, toliko iziritirao gostujućeg redatelja uporno ga krivo oslovljavajući, da ga je ovaj, uvrijeđen, napokon „izbacio“ iz projekta. – dakako: glumac je postigao cilj!)

Sredinom listopada prvo je u Našicama, potom i u osječkom Muzeju Slavonije, predstavljena velelepna i vrijedna monografija „Dora Pejačević – život i svjetovi“. Autor je ugledni mlađi muzikolog, diplomat i publicist Domagoj Marić.

I – u riječi na osječkom predstavljanju – kako navodi Glas Slavonije – autor je spomenuo i sljedeće:

„Jedno od mojih otkrića je da je Osijek igrao važnu ulogu u Dorinu životopisu, ali i u recepciji njezina djela nakon smrti. Tu bih posebno istaknuo bivšu ravnateljicu osječke glazbene škole, gospođu Vojković, koja je napravila sjajno istraživanje o Lili Pejačević i donijela važan zaključak, a to je da je i Dorina majka Lila također bila skladateljica. To je nešto što se dosad nije dovoljno isticalo.“

Vrlo lijep i profesionalan iskaz spomenutog autora!

E sad: problem je u netočnom navodu imena „gospođe…koja je napravila sjajno istraživanje…“. Označena kao Vojković, zapravo se radi o Gordani Gojković (1916. – 2011.), dugogodišnjoj ravnateljici Muzičke škole Franje Kuhača (1956. – 1978.), docentici na Područnom odjeljenju zagrebačke Muzičke akademije u Osijeku, klasičnoj filologinji, solo – pjevačici i muzikologinji…

Gotovo sam siguran da je g. Marić na predstavljanju ispravno izgovorio ime! Moguće je novinarka – autorica izvješća pogriješila, a moguće je nastao i banalni – ali ne manje opasan – „tipfeler“ (zatipak).

Kako god: nehotičnu je pogrješku valjalo ispraviti, poradi digniteta i knjige, i njezina autora, i nazočnih, i čitateljstva…

Poradi povijesti, prije svega!

Tomu i – ovaj Prisjet.

Potpis ispod fotografije:
Gojković (a ne Vojković) Gordana (1916. – 2011.): Osječanka koja je cijeli radni vijek posvetila voljenom gradu

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Za života, Draganu Muciću objavljene su dvije zbirke lirike: „Melodije srca“ i „Čovjek, ptice i zvijezde“. Napisao je brojne kazališne rasprave, a autorom je i monografije „Hrvatsko kazalište u Osijeku 1907.“ te znanstvene studije o Krležinim kazališnim svezama s Osijekom – „Krleža i Osijek“, koja će ga 1990. učiniti jednim od glavnih pokretača osječke kazališne smotre i znanstvenoga savjetovanja „Krležini dani“.

Surađujući s Leksikografskim zavodom „Miroslav Krleža“ u Zagrebu, izradio je nekoliko teatroloških leksikografskih jedinica za Hrvatski biografski leksikon.

Izradivši „Repertoar HNK u Osijeku 1907.-1980. (Drama, opera, opereta, balet), kao suradnik Zavoda za književnost i teatrologiju HAZU u Zagrebu dao je vrlo značajan prilog projektu „Repertoar hrvatskih kazališta 1860-1980.“ obradivši 1830 repertoarnih jedinica osječkog teatra.

U povodu 100. obljetnice HNK u Osijeku, god. 2010. sveučilišna profesorica Dubravka Smajić, pod uredništvom teatrologinje Sanje Nikčević, priredila je Mucićevu doktorsku disertaciju iz 1970. god, pod nazivom „Prvih četrdeset godina“. (Iz te knjige korišteni su i biografski podatci u ovim Prisjetima; Lj. St.)

Godine 1968. Draganu Muciću dodijeljena je Nagrada grada Osijeka s poveljom za teatrološki rad, a 1997. posthumno je odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za iznimne zasluge u području kulture.

Umro je u Osijeku ratne 1992. godine.

Potpis ispod fotografije:

NASLOVNICA MUCIĆEVE MONOGRAFIJE – Nakladnici Matica hrvatska, Ogranak Osijek i Filozofski fakultet u Osijeku, Osijek, rujan 2010.