Piše: Ljubomir Stanojević^©

Dragan Mucić navodi jedan Andrićev zapis nastao tridesetak godina nakon velike nacionalne epopeje, osnutka HNK u Osijeku:

„A mogu reći“ – piše Andrić – „da mi se i danas, kad mislim na ovo veliko stvaralačko doba, grudi nadimlju ponosom, kojim se ponosim kao jednim od najvidljivijih rezultata moga života. Sa strepnjom u srcu pomišljam na dane kad mi je Odbor osječkog Hrvatskog kazališnog društva ponudio časnu dužnost, da skupim ne samo dramsko, nego i operno i operetno osoblje i da stupim na čelo tog najnovijeg hrvatskog kulturnog zavoda.“

„Bio sam u ono doba dramaturg zagrebačkog Kazališta, koje je stajalo pod intendanturom starog Adama Mandrovića“ – nastavlja Andrić. – „Kad sam mu saopćio osječku ponudu, on mi je s očinskom zabrinutošću rekao: ‘Nikola, nema na svijetu čovjeka, koji bi iz ničega mogao u isti mah stvoriti i dramu, i operu, i operetu. Da se radi samo o drami, hajde de, išlo bi još kako-tako, ali ovako na brzu ruku stvoriti sve tri grupe, ne može se nikako, a da se stvaralac ne osramoti’.“

„A ja sam ipak ponudu primio, i čini mi se da se nisam osramotio… Čak sam htio i da konkuriram sa zagrebačkim teatrom, pa sam – onako izmoren dnevnim radom i večernjom predstavom – po cijele noći, smrzavajući se u jednoj sobi na obali Drave, prevodio za svoj personal Adrejevljevo djelo ‘Ignis sanat’, za koje sam znao da ga zagrebačko kazalište nema na repertoaru…“

Osijek tada nije imao ništa – sjeća se Andrić i zaključuje:

„Bio je to prevelik, upravo najveći posao u mom životu. Zamislite, da vam tko ponudi golu kazališnu zgradu bez glumaca, bez kulisa, bez zbora i orkestra, bez ijednog opanka ili ičeg sličnog kakvom kazališnom kostimu, pa vam rekne: ‘Hajde sad, igraj se teatra!’. I to po mogućnosti da daješ barem svaki treći dan nov komad, je maleno općinsto ne može svaki dan da ispuni ni do polovice kazališnu zgradu, a i dozlogrdilo bi mu triput gledati isti komad, makar vi donosili najsjajnije opere, u blistavoj opremi i sa najljepšim pjevačicama.“

„Tu je trebalo da visoko zasuču rukave svi sudionici od intendanta do posljednjeg radnika. I zasukali su, da im je znoj curkom curio niz obraze“- završava svoj zapis dr. Nikola Andrić.

Potpis ispod fotografije:

NIJE SE „OSRAMOTIO“ – Prvi intendant i umjetnički ravnatelj HNK u Osijeku, 1907. – dr. NIKOLA ANDRIĆ

Piše: Ljubomir Stanojević^©

„Što je Andrić?“ – zapisao je jednom prof. Stjepan Gruber (1899.-1970.) – „ovaj naoko neprovediv pokušaj osnivanja kompletnog osječkog kazališta s dramom, operom i operetom uspio ostvariti neusporedivom energijom i u tako rekordno kratkom vremenu – jedinstven je podvig u našoj kazališnoj povijesti, a vjerojatno i u cijeloj Europi.

Pored znanih i neznanih hrvatskih rodoljuba okupljenih u prvom Kazališnom odboru, najveća zasluga pripada dr. Nikoli Andriću, koji je u taj posao unio svega sebe, sve svoje zanose, znanje, ustrajnost i ljubav, te time najviše pridonio, da se od osječkog kazališta stvori trajna i solidna kulturnonacionalna ustanova.“.

Nikola Andrić rođen je u obrtničkoj obitelji 5. prosinca 1867. u Vukovaru, gdje je pohađao i osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju, u kojoj su na njega napose utjecali osječki profesori Mato Grković, Ivan Rabar i Ferdo Ž. Miler pohađao je i završio u Osijeku. Na Filozofskom fakultetu u Beču završio je studij slavistike i romanistike, a francusku je književnost studirao na pariškoj Sorbonni.

Bio je profesor na zemunskoj gimnaziji 1891.-93., a godine 1894. postaje na poziv intendanta Stjepana Miletića dramaturg HNK u Zagrebu. Tu je funkciju obavljao desetak godina, i to u dva navrata: 1894.-99. i 1902.-07.

„Kao dramaturg nastojao je oko čistoće jezika i pravilnog akcenta; razvio je značajnu prevoditeljsku aktivnost, pa je za potrebe dramskog repertoara preveo više od šezdeset kazališnih djela“ (Ljudevit Galic, 1919.-2007.).

Godine 1907. imenovan je prvim intendantom novoosnovanoga Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Bogato kazališno iskustvo i veliko stručno znanje pomoglo mu je da u kratkom vremenu osječko kazalište postavi na solidne temelje i osigura dalji razvitak njegovih umjetničkih grana.

Godine 1908. Andrić se vratio u Zagreb, radeći u „Narodnim novinama“, na Prvoj realnoj gimnaziji i u novoosnovanoj Glumačkoj školi. Godine 1919. bio je intendant HNK u Zagrebu.

Za vrijeme ministrovanja Stjepana Radića, godine 1925., dr. Nikola Andrić postao je pomoćnik ministra prosvjete. Pokrenuo je u Zagrebu popularnu Zabavnu biblioteku, a sâm je napisao više djela s područja kazališne umjetnosti, ali i drugih.

(nastavlja se)

Potpis ispod fotografije:

PRVI INTENDANT HNK U OSIJEKU, 1907. – dr. Nikola Andrić (1867.-1942.)

Piše: Ljubomir Stanojević©

Veličina „maloga“ osječkoga knjižara Radoslava Bačića – ispravno zaključuje Dragan Mucić – bila je u njegovoj inicijalnosti i vjeri u uspješno ostvarenje.

“Iza kako sam dao knjižari hrvatski karakter i upriličio nekoliko izložaba domaće umjetnosti“ – pisao je Bačić siječnja 1927. – “vidio sam, da je na tom polju najhitnija zadaća
o s v a j a nj e o s j e č k o g k a z a l i š t a…

Kazalište je odigralo važnu ulogu u buđenju narodne svijesti i jačanju našeg jezika u gradu, čuvalo je našu individualnost i hrvatski karakter grada za tjeskobnog vremena rata, kada je austrijsko-mađarski militarizam prigušivao svaki glasniji odjek nacionalnih osjećaja“.

Teatrolog, i dosad najozbiljniji povjesnik osječkoga HNK-a, Dragan Mucić, navodi da “Bačić nije bio samo začetnik ideje o osnutku HNK, mobilizator naprednih snaga i organizator pothvata. On je vrlo dobro znao da nije dovoljno kazalište osnovati, već da je daleko važnije takvu narodnu stečevinu održati, a napose u najnepovoljnijim uvjetima kakvi su u nas stalno vladali.”

S malim prekidima on je trinaest godina bio umjetnički pročelnik osječkoga kazališta, bdijući nad njegovom sudbinom u najtežim vremenima, a osobito u godinama Prvoga svjetskog rata.

„Bačić se stalno borio za materijalna sredstva, za solidne glumce, repertoar i ljubav i odanost građana svome kazalištu. U najtežim krizama – a njih je u kazalištu bilo vrlo mnogo – on je uvijek tražio i nalazio smjela rješenja svladavajući rijetkom upornošću sve pa i najteže prepreke.“ (Mucić)

Bez obzira što je malobrojna skupina osječkih rodoljuba bila odlučna ostvariti jedno od najvećih nacionalnih djela u Osijeku – da osnuje vlastito kazalište – ono sigurno ne bi, barem već u začetku, postalo istinska umjetnička ustanova, prva poslije Zagreba, bez udjela dr. Nikole Andrića. Taj je udio nadmašivao obične ljudske snage.

Na fotografiji:
NEUMORNI PREGALAC NA OSNIVANJU HNK-a U OSIJEKU – Radoslav Bačić (1875. – 1931.)

Piše: Ljubomir Stanojević©

Veličina „maloga“ osječkoga knjižara Radoslava Bačića – ispravno zaključuje Dragan Mucić – bila je u njegovoj inicijalnosti i vjeri u uspješno ostvarenje.

“Iza kako sam dao knjižari hrvatski karakter i upriličio nekoliko izložaba domaće umjetnosti“ – pisao je Bačić siječnja 1927. – “vidio sam, da je na tom polju najhitnija zadaća

o s v a j a nj e o s j e č k o g k a z a l i š t a…

Kazalište je odigralo važnu ulogu u buđenju narodne svijesti i jačanju našeg jezika u gradu, čuvalo je našu individualnost i hrvatski karakter grada za tjeskobnog vremena rata, kada je austrijsko-mađarski militarizam prigušivao svaki glasniji odjek nacionalnih osjećaja“.

Teatrolog, i dosad najozbiljniji povjesnik osječkoga HNK-a, Dragan Mucić, navodi da “Bačić nije bio samo začetnik ideje o osnutku HNK, mobilizator naprednih snaga i organizator pothvata. On je vrlo dobro znao da nije dovoljno kazalište osnovati, već da je daleko važnije takvu narodnu stečevinu održati, a napose u najnepovoljnijim uvjetima kakvi su u nas stalno vladali.”

S malim prekidima on je trinaest godina bio umjetnički pročelnik osječkoga kazališta, bdijući nad njegovom sudbinom u najtežim vremenima, a osobito u godinama Prvoga svjetskog rata.

„Bačić se stalno borio za materijalna sredstva, za solidne glumce, repertoar i ljubav i odanost građana svome kazalištu. U najtežim krizama – a njih je u kazalištu bilo vrlo mnogo – on je uvijek tražio i nalazio smjela rješenja svladavajući rijetkom upornošću sve pa i najteže prepreke.“ (Mucić)

Bez obzira što je malobrojna skupina osječkih rodoljuba bila odlučna ostvariti jedno od najvećih nacionalnih djela u Osijeku – da osnuje vlastito kazalište – ono sigurno ne bi, barem već u začetku, postalo istinska umjetnička ustanova, prva poslije Zagreba, bez udjela dr. Nikole Andrića. Taj je udio nadmašivao obične ljudske snage.

Na fotografiji:

NEUMORNI PREGALAC NA OSNIVANJU HNK-a U OSIJEKU – Radoslav Bačić (1875. – 1931.)

Balerina Štefanija Heller slavi 88. rođendan

Samozatajna, a ipak tako poznata: balerina i baletna pedagoginja Štefanija-Štefica Heller u četvrtak, 26. rujna obilježava 88. rođendan. Čestitamo! Zanimljivost toga nadnevka i dugoživotni podatak je doista rijedak: slavljenica je u miru gotovo punih – 48 godina!

Rođena Osječanka, s 13 je godina pristupila osječkom HNK-u (1. 9. 1949.), da bi već sljedeće godine zaigrala u „Ivici i Marici“ Amanda Alligera – Dragutina Savina, s partnerom, 10-godišnjim dječakom Silviom Foretićem (kasnije skladatelj, dirigent, pijanist i profesor suvremene glazbe na njemačkim sveučilištima; umro u svibnju ove godine). Balerina – koja je odigrala i niz dramskih uloga u HNK-u, na Eksperimentalnoj sceni Tribine mladih i u osječkom Miniteatru.

Formalno, u radni je odnos u HNK-u ušla 1. rujna 1952. i – s iznimkom jedne sezone (1956./’57.) u Baletu SNP-a u Novom Sadu – ostala ovdje do 30. studenoga 1976. I još četiri godine “honorarno”.

Kao baletni pedagog vodila je baletne studije u Đakovu, Borovu, Slavonskom Brodu, ali – najdulje (punih 20 godina, sve do 2016.) – u osječkom Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića. Prestala je biti aktivna s navršenih 80 godina.

“Svatko tko se želi baviti baletom mora zanati da je potrebno mnogo odricanja, rada i strpljenja. Plešete doslovce i kada ste bolesni, držite se rasporeda i morate biti u odličnoj kondiciji. Tek tada s ponosom možete reći da ste prava balerina“ – riječi su iz jednoga njezina intervjua.

Štefanija Heller doista je to bila!

Slavljenici želimo – još puno mirovina!