Piše: Ljubomir Stanojević©
Tko su bili tvorci HNK u Osijeku 1907.?
Na Radoslava Bačića, malo poznatoga osječkoga knjižara, organizatora izložaba, etnografa, književnoga prevoditelja i svestrana kulturnoga djelatnika, podsjeća kazališni prolaz (između Županijske ulice i Trga Lava Mirskoga) s njegovim imenom.
Dr. Nikola Andrić, profesor, filolog, književnik, prevoditelj, urednik i dramaturg, najsvestraniji kulturni djelatnik – prvi intendant HNK u Osijeku 1907. – u Osijeku, međutim, nema „svoju“ ulicu!
Prema istraživanjima Dragana Mucića (1932. – 1992.), Radoslav Bačić rođen je u Plaškom (u Lici) 28. veljače 1875. Karijeru je počeo kao privatni činovnik baveći se i komercijalnim poslovima. Krajem pretprošlog stoljeća dospio je u malo slavonsko mjesto Kutjevo (u blizini Đakova), na imanje baruna Turkovića.
„Tu, u blizini snažnog djelovanja velikog Strossmayera, u jeku stalnih borbi između mađaronskih stranaka i hrvatske opozicije razgorjeva se i Bačićevo snažno rodoljublje koje ga 1904. godine dovodi u Osijek.“ (Mucić)
Ovdje je otkupio staru i u njemačkom duhu vođenu knjižaru Viktora Fritschea (u Kapucinskoj ulici), otvorivši u njoj salon umjetnina. Ubrzo ju je pretvorio u prvu hrvatsku knjižaru među dotadašnjim njemačkim knjižarama u Osijeku.
Bačićeva je knjižara – navodi Mucić – odmah postala svakodnevno sastajalište književnika, profesora, glumaca, skulptora, sabirača umjetnina, političkih i javnih radnika. Dotadašnjim isključivo njemačkim kulturnim manifestacijama u gradu Radoslav Bačić se suprotstavlja našim domaćim, hrvatskim.
Naime, u svojoj knjižari on organizira brojne izložbe naših najpoznatijih slikara onog vremena: Bukovca, Tišova, Frangeša, Valdeca, Ivekovića, Krizmana, Babića, Jurkovića, Vanke, Becića, Kraljevića i mnogih drugih.
Kroz te naoko male izložbe počeo je strujiti prvi svježi vjetar, koji je počeo i u Osijeku buditi svijest o postojanju naših vlastitih kulturnih i drugih vrijednosti.
Bio je to zapravo poziv otuđenom gradu da se dublje zamisli o svom položaju i uključi u borbu protiv sve intenzivnijeg odnarođivanja, za povratak u krilo rodne grude.
„Radoslav Bačić bio je svjestan da su za to potrebne konkretne praktične akcije, a ne samo gole, romantičarske, sanjarske riječi, kakvima su inače Hrvati već tradicionalno i povijesno bili skloni“ – navodi Dragan Mucić.
Stoga su Bačićeve akcije imale u to vrijeme daleko veće značenje nego što je to još i danas moguće ocijeniti.
(nastavlja se)
Potpis ispod fotografije:
BAČIĆEV PROLAZ U OSIJEKU DOBIO IME PO ZASLUŽNIKU – Radoslav Bačić (1875. – 1931.) u mlađim danima
Piše: Ljubomir Stanojević©
U osječkom HNK-u ponešto je zaklonjena spomen-ploča Radoslavu Bačiću i dr. Nikoli Andriću, njegovim utemeljiteljima. Od početne pozicije iznad lijevog ulaza u parter u (donjem) foyeru HNK, premještena je sasvim desno, blizu stubišta koje vodi u (podrumsku) garderobu za publiku.
Rijetko tko se tu zadržava – od kazališnih posjetitelja. Čak (n)i u pauzama predstave!
Ta je spomen-ploča jedno vrijeme, poslije „druge“ (poslijeratne) obnove HNK – sve do 27. kolovoza 1996. bila „privremeno“ postavljena u unutarnjem prostoru kazališne zgrade, na stubištu kojim su prolazili članovi umjetničkih ansambla HNK, svi zaposlenici i mnogobrojni poslovni suradnici ili gosti. Stajala je ne odviše eksponirana, a zlatna slova na bijelomu mramoru obavještavala su o sljedećem:
„Radoslav Bačić (1875.-1931.), začetnik ideje o osnutku; dr. Nikola Andrić (1867.-1942.), umjetnički tvorac i ravnatelj Hrvatskoga narodnoga kazališta u Osijeku 1907. – Neumornim pregaocima II. hrvatskog glumišta spomen-ploču podižu: Društvo književnika Hrvatske, Matica hrvatska, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti – 1969.“
I iza te, kao i iza mnogih kazališnih akcija kojima se uznastojalo baciti širi trag svjetla na osječku kazališnu povijest, stajao je teatrolog prof. dr. Dragan Mucić. On je odgovorio inicijativi triju spomenutih institucija (kome postaviti ploču), bio je angažiran oko njezine izrade u Osijeku, a sudjelovao je i prigodom njezina otkrivanja na istaknutom mjestu (iznad lijevog ulaza u parter) u foyeru HNK 24. studenoga 1969. Evo kako o toj zgodi piše sâm Mucić:
– Te večeri u drugom hrvatskom glumištu u Osijeku opet se sabralo brojno građanstvo, da prisustvuje otkrivanju spomen-ploče neimarima osječkog kazališta. Svečanost je uveličalo i prisustvo dvadeset hrvatskih pisaca i pjesnika, među kojima su bili i naši pjesnici-akademici Dobriša Cesarić i Dragutin Tadijanović. Nakon pozdrava gostiju direktora kazališta Luke Aparca (i moje prigodne riječi), spomen-ploču je otkrio pjesnik Dobriša Cesarić.
Tako su u predvorju naše stare kazališne kuće konačno zlatnim slovima urezana imena najzaslužnijih osnivača i pregalaca našeg vlastitog kazališnog života u ovom dijelu domovine. Tako će od danas to predvorje svake večeri kod gledalaca i kod glumaca iznova buditi sjećanja na one koji prije više od pola stoljeća udariše čvrste temelje još jednom našem glumištu i neprekinutom teatarskom životu u Osijeku sve do danas – zaključio je marni osječki kazališni povjesnik Mucić.
(nastavlja se)
Potpis ispod fotografije:
SPOMEN-PLOČA UTEMELJITELJIMA HNK – knjižaru Radoslavu Bačiću i prvom intendantu dr. Nikoli Andriću
Piše: Ljubomir Stanojević©
“Kriza kazališta” – a sve napisano moj je osobni prinos fragmentarnoj mozaičnosti osječke kazališne slike – ostala je, vjerujem, do danas jednako živa i izazovna. Svatko od nas nalazi u njoj svoje, odgovarajuće mjesto. I svatko ju i čini i tumači na svoj način, od kojih je, čini mi se, najgori (najnerealniji) onaj jakih zaoštravanja: da “krize” ima ili nema. Jer, nje i ima i nema! Ovisno o motrištu, vlastitim kriterijima, ambicijama, kritičnosti.
Već vidim (očekujem) sljedećega mladca koji će je, samouvjereno, doći (raz)rješavati. Dakako, s uvjerenjem da su kazališni prethodnici “stari, nesposobni i ne znaju“. Radujem se toj naivnosti. Jer i taj će mladac, domogne li se ljubavlju do same suštine teatra – griješiti! Valja mu u tom i izdržati, barem tolike godine koliko je to uspjelo njegovim prethodnicima. Tek u kontinuitetu kazališnog svakodnevlja, naime, može računati na svoj „hod kroz povijest“.
Toga „nasljednika“, a i dobrohotne štioce, želim na kraju podsjetiti na misao dobroga staroga (zajedljivog) Georga Bernarda Shawa:
“Kazalište je u velikoj krizi: Eshil je mrtav, Shakespeare je mrtav, Molière je mrtav – a ja se slabo osjećam…”.
(Završetak sezone Prisjetâ, 2023./’24.)
Pripomena: svih 200-tinjak objavljenih tekstova na stranicama HNK-a, autor – kazališni publicist Ljubomir Stanojević – napisao je pro bono i njegova je 14-godišnja suradnja (po odlasku u mirovanje) volonterska.
Na fotografiji:
PREDRAG GOLL: Portret Ljubomira Stanojevića (1980.)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Za vrijeme intendanture Ivana Zrinušića (koji me primio, ili kako se to kaže „doveo“ u Teatar) objavio sam, kao urednik „Kazališta“, jednu argumentirano (blago) negativnu kritiku predstave redatelja, koji je u isto vrijeme obilježavao 25 godina umjetničkog rada. Nije mi padalo na pamet da imam nešto protiv uglednog umjetnika koga sam, nota bene, još i (prije dolaska u Teatar) privatno poznavao. Ali, tako je odjeknulo. Tko stoji iza mene – pitali su se u HNK, špekulirajući i kombinirajući. Nitko nije stajao! Osim, možda – moja urednička nespretnost. (Danas bih spornu kritiku objavio u sljedećem broju lista. To ne bi mijenjalo na stvari, reakcije bi bile iste, ali…)
U vrijeme intendanture Luke Aparca „pogriješio“ sam što sam u Osijek nagovorom uspio dovesti tada mladu teatrologinju i profesoricu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (dugo je, poslije dr. Hergešića, bila šef katedre Teatrologije), kao ustrajnu suradnicu osječkog HNK. Proradile su taštine, moja je uloga glavnog urednika „Kazališta“ (s kojim je profesorica surađivala) bila posve marginalizirana a uskoro, na žalost, i njezina (profesoričina) suradnja s Osijekom.
Uslijedila je intendantura redatelja Branka Mešega, mojega (od ranije) kazališnog prijatelja, umjetnika koga sam osobito poštovao, Surađivali smo, uglavnom, dobro – osim što ga je jako pogodila jedna moja „Priča o prosjaku“, koju sam objavio u „Glasu Slavonije“, kao reagiranje na sveukupni problem (tada već dugo) zatvorene kazališne zgrade, koji se nije rješavao unatoč znatnim aktivnostima. Mešeg je taj moj tekst, čini se, bio jako uzeo k srcu – što mi je i tada, a i kasnije, bilo žao.
Intendantura Zvonimira Ivkovića još je previše u bliskoj prošlosti da bi je se analitički i bar donekle objektivno moglo opservirati. Dakako, i moja tadašnja funkcija (bio sam pomoćnik intendanta) i vrsta suradnje otežava objektivitet. Pa ipak, moj je „grijeh“, neporeciv, u to vrijeme bilo moje zaziranje od pretjerane bliskosti sa SIZ-om kulture i njegovom izvršnom funkcionerkom. Taj moj stav, naravno, nije bila posljedica nikakvog privatnog, osobnog animoziteta, nego uvjerenje kako Kazalište mora biti samostalno i autohtono; kako je Teatar, zapravo, važniji…
(nastavlja se)
Potpis ispod fotografije:
AMBICIOZNI MLADAC: Ljubomir Stanojević sedamdesetih…