Piše: Ljubomir Stanojević©
Gledam mladoga glumca na sceni: on hoće i misli kazalište, ali nije posvema jasno niti što hoće niti kako misli. Neartikuliranost njegova kazališnog izričaja ne dovodi u pitanje njegovu poštenu motiviranost ZA teatar, već dovodi u zabunu gledaoca, u komunikacijskom smislu; htijenje je jedno (pretpostavljeno), a ostvarenje…
Kako vjerovati glumcu koji nije – jasan? Kako razumjeti glumca koji loše, nerazumljivo govori? Kako prihvatiti nezgrapnost glumčeva pada u kojoj ovaj – želeći postići stopostotnu “uvjerljivost“ – bespotrebno udara glavom u kazališne daske (kao da mu glava još neće trebati)?
Mislite da su izmišljena pitanja? Ja ne mislim da jesu. Isto kao što nikada nisam posumnjao u istinitost htijenja svakog tko se opredijelio za zarađivanje kruha u kazalištu i promišljanje životnih vrednota, među ostalim, i kroz „daske koje život znače“. Naša pretpostavka da volimo kazalište podrazumijeva, naime, i povjerenje onima koji, zajedno s nama, hoće „činiti teatar“ (niti to sami mogu, niti to mi možemo, bez njih). To je povjerenje neophodno, jer u protivnom naše bi se sumnje, poput bumeranga, mogle vratiti svome izvorištu.
Ako, dakle, pretpostavimo da je glumac, poglavito mladi, tu, sa svojim poštenjem teatra, te da smo s druge strane i mi tu, s istinitošću naše kazališne potrebe, ostaje da vidimo na koji se način jedan „tehnički“ nesporazum može izbjeći. I da li može?
Odgovor je, sasvim sigurno, potvrdan. Stariji glumci reći će da su to postigli dugotrajnim (često godinama) radom na sebi; ne dopuštanjem sebi da je bilo što „dobro“, toliko dobro da se na tome ne bi još moglo raditi. A radilo se, danju i noću, u svakoj prilici i na svakome mjestu: i u praznoj pokusnoj sali, i u iznajmljenim podstanarskim sobama; kada su „drugi“ bili prisutni, ili kada to nitko nije vidio. „Brušenjem“ sebe na sceni i – za scenu.
Uspješnost (tumačenja, „življenja“ na pozornici i življenja izvan nje) – kao sumarum uloženoga truda i ne malih odricanja – rezultirao je zato današnjom radošću i sigurnošću igranja, za razliku od sputanosti „mladih kolega“ koji su svjesni svojih nedostataka, no koji (unatoč tome) često radije umjesto kakvom (govornom ili scenskom, svejedno) vježbalištu promaknu za prvi – šank. Do nove muke, sljedeće, obostrane: i publike i njih.
Glumac, dok je mlad, ima neiscrpno vrelo mogućnosti da se kreira ne samo kroz likove koje tumači, već i kroz svladavanje „tehničkih“ prepreka; da ta tumačenja budu jednostavnija (nikako: pojednostavljena!), razumljiva, svima bliska. Tek tada njegov će iskaz biti prihvatljiv, a htijenje valjano vrednovano.
U protivnom, naime, mladi bi glumac doista mogao – razbiti glavu!
(Kazalište, Osijek, br. 151, 1. – 15. veljače 1981.)
Na fotografiji:
Ilustracija Ivana Hermana (1937. – 2000.)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Prije nastavka nabrajanja osječkih interpreta uloga „Prodane nevjeste“ nije nezanimljivo spomenuti podatak: između posljednjih uprizorenja Smetanine opere prolazilo bi nevjerojatnih – po četvrt stoljeća! Tako je od postave 7. siječnja 1973. do nove, 16. studenoga 1997., prošlo 24 godine i 11 mjeseci. I od te, posljednje postave do danas, točnije: do premijere 14. lipnja 2024. ponovo bilježimo više od 26 i pol godina (!).
Ne zaslužuje to opera za koju je skladatelj Jakov Gotovac napisao:
„Među ono stotinjak opernih remek-djela u opernoj literaturi sviju vremena stilova izniklih iz duhovne kulture raznih naroda, koja tvore stalan i nerazorivi repertoire sviju opernih kazališta, zauzimlje Smetanina komična opera ‘Prodana nevjesta’ svoje stalno i častno mjesto u glasbenoj poviesti opere i u kronici mnogog opernog kazališta Europe“ („Hrvatska pozornica“, kazalištni tjednik br. 7, Zagreb, 31. listopada 1943.)
Toliko, u uvodu nastavka spomena davnih osječkih interpreta, poznatih opernih umjetnika koji su tumačili operne (osim glavnih) likove u osječkoj „Prodanoj nevjesti“. To su: Zvonimir Stopić, Ivan Feher, Franc Leskovšek, Petar Kloc, Slobodan Cvetičanin, Vlaho Ljutić, Vinko Gaščić, Atila Bauer, Nikola Stanković, Damir Baković – od muških. A od ženskih interpreta spomenimo: Zdenku Rubinštajn, Slavicu Pfaf – Ivas (1926.-2007.) u čak pet postava: kao Ludmila 1949., 1955., 1958., 1964. i 1973.; Sanju Uroić Ljutić, Blaženku Škorak, Maju Božin, Augustu Janeček-Legradić, Lili Deghenghi, Gitu Šerman-Kopljar, Ceciliju Car i Sanju Čorak.
Atraktivne Esmeralde bile su: Sonja Šagovac, Regina Bajić, Branka Đuraković, Gita Šerman-Kopljar, Ljiljana Tudaković, Ljiljana Čokljat i Snježana Lakotić.
Od njih, svakako najatraktivnije ime je Sonje Šagovac (1923.-2014.) iz prve poslijeratne postave „Prodane nevjeste“ (1946.), koja će kasnije postati eminentna umjetnice bečke Volksopere s titulom počasnog zvanja austrijske komorne pjevačice (Kammersängerin). A ozbiljnije je počela u Osijeku (1945.-1948.) kao dvadesetdvogodišnjakinja…
Potpis ispod fotografije:
PRIZOR IZ DRUGOGA ČINA „PRODANE NEVJESTE“ (1964.).
Dirigent: Lav Mirski. Redateljica: Nada Murat. U sredini: Feliks Ajh (1912.-1980.), Kecal u tri postave. (Arhiva HNK u Osijeku).
Piše: Ljubomir Stanojević©
… pjeva zadovoljni provodadžija Kecal, jedan od četiriju glavnih likova (Marica, Janko, Vašek, Kecal) Smetanine komične opere „Prodana nevjesta“, lik koji možda najiskrenije otčitava prostodušnost i neposrednost ovoga djela.
„Prodana nevjesta utjelovljuje… temeljnu značajku češke umjetnosti“ – pisao je dirigent Zagrebačke opere Milan Sachs (1884.-1968.) u programnoj knjižici „Prodane…“ (1961.) u Zagrebu: životnu snagu bez ikakve mistike, realistiku u najboljem smislu riječi. Život sa svim njegovim sitnim zbivanjima, koja prestaju biti sitnima čim postanu životnom zbiljom. No s time je u vezi još jedna, ne manje sretna značajka „Prodane nevjeste: njezina radost. Tu nema mjesta pesimizmu ili skepsi“.
Pristojnost nalaže, da pobrojimo značajna imena zaslužnika za pojavljivanje Smetanine opere na osječkoj pozornici. To su: dirigenti Vojtjeh Antun Horák, Nikola Faller, Stjepan Paulsen, Mirko Polić, Đuro Maliniak, Lav Mirski, Maks Mottl, Dragutin Savin, Antun Petrušić, Zoran Juranić, Mladen Tutavac.
Redateljske postave su: Franje Lieara, Dragutina Vukovića, Stanislava Jastrzebskog, Josipa Povhéa, Đuke Trbuhovića, Ivana Martona, Milana Štagljara, Nade Murat, Emila Freliha i Zorana Juranića.
Brojni, istaknuti solisti tumačili su likove „Prodane nevjeste“. U nedostatku prostora, zabilježit ćemo samo one poslije Drugoga svjetskog rata – i to samo one „glavne“.
Tako su Marice – od 1946. do 1997. – bile: Paula Smojver-Udović, Regina Čanić, Božena Čubra, Vesna Baljak, Olga Radmanovac i Sanja Toth-Špišić. S tim što je Božena Čubra (1926.-2005.) apsolutna rekorderka – pjevala je u tri postave (1958., 1964. i 1973.) ukupno 66 predstava!
Ulogu Janka pjevali su: Ante Jelaska, Franjo Klokočki, Almas Tudaković, Emilio Tossuto, Marijan Bručić, Damir Fatović i Cvetan Stojanovski.
I tu je još neponovljivi Vašek: dramski glumac (!) Amand Alliger, Zdenko Rihter, Đorđe Đorđević, Franjo Klokočki, Almas Tudaković, Miljenko Đuran i Nenad Tudaković.
Provodadžiju Kecala (od 1958. i režijâ Nade Murat, točnije – u duhu hrvatskoga jezika – označavanog kao „ženidbeni posrednik“) tumačili su basovi: Milan Štagljar, Feliks Ajh (1912.-1980.) – u tri postave: 1955., 1958. i 1964. – ukupno 48 puta; Velimir – Veljko Zgrablić i Ivica Šarić.
(nastavlja se)
Potpis ispod fotografije: