Piše: Ljubomir Stanojević^©

Na impozantno dostojanstven način, Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (vodi je agilna predsjednica Ivana Bakal) 6. veljače dodijelila je, u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu, godišnje nagrade. Veliku Nagradu za životno djelo, iz ruku ministrice Kulture i medija RH (pokrovitelja nagrada), dr.sc. Nine Obuljen Koržinek, primila je slikarica, scenografkinja i kostimografkinja Ingrid Begović.

Naša Ingrid!

Naša? – Ne, nije to svojatanje! Mlada slikarica (Orebić, 1936., diplomirala 1963. na ALU u Zagrebu) debitirala je u splitskome Teatru (Dürrenmattov „Posjet stare dame“), a već od 1967. suradnica je (scenografkinja i kostimografkinja) Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. I to kakva suradnica! U sljedeće 22 godine Ingrid će – što kostimografski, što „kompletno“ (scenografski i kostimografski) – opremiti ukupno 30 predstava (32 naslova): 16 (18) glazbenih i 14 dramskih.

Surađivala je s dirigentima Željkom Milerom i Antunom Petrušićem (svaki po 9 predstava) i redateljima glazbenih predstava; ponajviše s Nadom Murat (9 predstava), Dragutinom Savinom, Vladom Štefančićem, Emilom Frelihom, Mladenom Sabljićem, Vladanom Švacovom i Ivicom Krajačem. Dramski su je režiseri također rado birali za suradnicu. Ponajviše Joško Juvančić (5 predstava), Petar Šarčević (3 predstave), Darko Tralić, Mirjana Ojdanić, Marin Carić, Želimir Mesarić, Voja Soldatović…

Kada nije sama radila i scenografiju, to su – uz njezine kostime – bili scenografi: Zvonko Šuler (3 inscenacije), Velimir Domitrović i Drago Turina (po 2), Nebojša Uglješić, Vladimir Marenić, Vladimir Androić, Dorijan Sokolić, Marin Gozze, Ivica Antolčić, Boris Maksimović – te sami redatelji Dragutin Savin, Petar Šarčević i Darko Tralić.

Ingrid Begović ostavila je upečatljiv trag na osječkoj kazališnoj pozornici. Stjecajem okolnosti, profesionalno sam stupio u angažman HNK upravo uz njezinu (inscenacija i kostimi) „Bračnu mjenicu“ (Rossini) i „Sat Španije“ (Ravel) – premijera 12. veljače 1967.; a moje „direktorske dane“ (Drama) zaključila je Ingrid Begović kostimima u „Bubi u uhu“ (Feydeau) – premijera 22. prosinca 1989. Poslije toga, ni ona ni ja više nismo ništa umjetnički potpisivali!

Trebam li se, subjektivno, opredijeliti za najljepše Ingridine osječke predstave, onda su to – u Drami: „Krvava svadba“ i „Dom Bernarde Albe“ (Lorca), „Vučjak“ (Krleža), „Sokol ga nije volio“ (Šovagović), „Samoubojica“ (Erdman) i „Odmor za umorne jahače“ (Ivanac). U Operi – što je Ingrid više voljela raditi – to su: „Bračna mjenica“ i „Seviljski brijač“ (Rossini), „Sat Španije“ (Ravel), „Vesele žene windsorske“ (Otto Nicolai), „Morana“, „Stanac“ i „Dalmaro“ (Gotovac), „Evgenij Onjegin“ (Čajkovski), „Krabuljni ples“ (Verdi), „Vrtlarica zbog ljubavi“ (Mozart) – a od opereta – „Grofica Marica“ (Kálmán).

U davnom intervjuu, danas nažalost pokojnom kolegi Draženu Bađunu („Glas Slavonije“, 1983.), Ingrid Begović izjavila je: „U studentskim danima postojala su u meni dva svijeta: ono što sam morala raditi na akademiji i ono što me možda više zanimalo i nekako iznutra vuklo. To je moj izraziti smisao za tekstil. Mislim da se na taj način mogu bolje izraziti nego da, primjerice, slikam uljenim bojama. Bojama ne mogu postići ono što želim, ali zato svaku predstavu shvaćam i doživljavam kao veliku sliku, kojom se mogu najbolje izraziti.“

I doista se, najbolje izrazila što je mogla: cijeli radni vijek.

Čestitamo, Ingrid!

Potpis ispod fotografije:

Lepršava i odlična suradnica: scenografkinja i kostimografkinja Ingrid Begović (u Osijeku 1983.). Snimio: Rudolf Bartolović

Piše: Ljubomir Stanojević^©

1.

Ustvari, svašta se događa; dobro je. Izašao je novi „Forum“, sa barem dva priloga što su me „dotakla“; proradio je Miniteatar.

Sunce sjaji i ne sjaji, dani su dulji.

Pada mi na pamet jedan stih Rajka Petrova Noga: „Sve češće biva tako u meni, nema mene“.

Nema, pa nema.

2.

U „Forumu“ je otisnuta „Sablazan u Dolini šentflorijanskoj“ Ivana Cankara, u vrlo dobrom prijevodu Mirjane Hećimović. Ovaj sjajan i „najeuropskiji, najkozmopolitskiji“ Cankarov tekst, njegova simbolistička groteskna farsa, za gotovo sedam desetljeća (tekst je objelodanjen 1908.) ne samo da ništa nije „izgubila“, već se danas iskazuje sjajnom kazališnom dramom (a ovo „kazališno“ sam podcrtao misleći pritom na onaj bezbroj scenskih asocijacija koje djelo nudi režiseru imalo suvremenijeg senzibiliteta i moderne scenske imaginacije).

Branko Mešeg, režiser osječke postave „Pohujšanja…“ iz pedeset pete, već se godinama spremna na ovu režiju; obećao je – bit će, za godinu-dvije. („Može li se postaviti u Miniteatru?“ – glasno razmišlja preda mnom, vraćajući se vjerojatno svojim bogatim, sadržajnim godinama rada u malom, neuglednom ali prijateljski toplom podrumskom prostoru ovo osječke komorne pozornice.)

3.

Naš (bivši) sugrađanin Zvonko Maković, pjesnik, prevodi (također sa slovenskoga) stihove Srečka Kosovela, modernog i – ako se izuzmu školske čitanke – također nepravedno zaboravljenog pjesnika, za kojeg Maković u popratnom tekstu u „Forumu“ ustvrđuje da je preteča nekih danas najsuvremenijih strujanja u slovenačkom pjesništvu.

„Nebo je probodeno,

srce je probodeno,

i sve –

sve je uzalud“.

Kaže Kosovel. I dodaje – u jednoj drugoj svojoj pjesmi: „Sutra, za tjedan, za godinu / možda otplovim…“ („Moja velika nada“)

4.

Dejan Rebić sretniji je, zbog Miniteatra, od bilo koga. Opet je onaj „duh i dah“ uselio ne samo u podrum Radničkog doma, već i u cijelu osječku kulturu (ako tako ne misli da je to preuzetno reći). Jer, bilo kako bilo, tu kulturu ipak pretežno čine „mladi“, ovih ili onih godina, svejedno; oni koji znaju dati svoju iskrenost i odanost, svoje srce i znanje, ili makar samo svoja htijenja. Počelo je s „Večerima u Tref-klubu“, bit će nastavljeno s kazalištem, pravim; izložbama, susretima, razgovorima…

Dani, inače, idu… I prolaze.

(„Kazalište“ br. 114., 1.-15. veljače 1977.)

Potpis ispod fotografije:

Miodrag Gavrilović kao Nečastivi, u Mešegovoj postavi „Sablazan u Dolini sv. Florijana“ Ivana Cankara. Premijera: 6. srpnja 1955.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

O tridesetoj obljetnici smrti (Zagreb, 29. siječnja 1993.) prisjećamo se Luke Aparca, dugogodišnjeg osječkog kulturnog djelatnika.

Rođen je u Mohácsu (Mađarska) 1920., u Čepinu i Osijeku završio je osnovno i srednjoškolsko obrazovanje a u Beogradu je, na Filološkom fakultetu, studirao opću književnost s teorijom književnosti.

Bio je rukovodilac (glumac i redatelj) Kazališta narodnog oslobođenja Slavonije (KNOS), a potom profesionalni glumac HNK u Osijeku, općinski savjetnik za kulturu i ravnatelj Dječjeg kazališta. Profesionalnu karijeru završio je kao intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, u razdoblju od 1968. do 1972. godine. S te je funkcije i umirovljen i otada je živio u Zagrebu.

Povijest osječkog HNK neodvojiva je i od analize stremljenja i htijenja njegovih čelnih ljudi, postignutih rezultata i društvenih i kulturoloških uvjeta koji su ih o(ne)nemogućili. U tom smislu, jedna davna zamisao, sada nažalost također već više od tri desetljeća pokojnog teatrologa dr. Dragana Mucića, koji je kanio znanstveno „obraditi“ portrete svih osječkih intendanata, ostaje u zadatak – generacijama koje dolaze!

O Luki Aparcu valjalo bi – odajući mu pritom vrhunski kompliment – govoriti, prije svega, kao o glumcu.

Sjećanja, i bez prelistavanja „pomoćne literature“, na njegove kreacije iz kasnih 50-ih i ranih 60-ih godina, ukazuju na izrazitu individualnost u kreacijama: poput onih Jamesa Tyronea u „Dugom putovanju u noć“ O’Neilla; Gradonačelnika u „Posjetu stare dame“ Dürrenmatta; Jure u Tavčarovu „Pakao je ipak pakao“… Senzibilitetom čovjeka vezana uz scenu, Aparac je naslutio svoj unutarnji imperativ – zapisao sam u „Kazalištu“ 1972. godine. Nije važno, u kazalištu, biti direktor ili glumac, šminker ili tehnički radnik; važno je biti, ako se to, svojom sudbinom i željom, svojim životom – mora.

Kao intendant HNK Luka Aparac podržavao je specijaliziranje komorne orijentacije osječke Opere, što je urodilo plodom – europskoga ranga: festivalom Annale komorne opere i baleta u Osijeku. Podržavao je inicijativu i nastojanja osječke Drame da scenski revalorizira slavonsku književnu baštinu. Bio je pokretač studija Glume kao kolegija pri (tadašnjoj) Pedagoškoj akademiji, preteči inicijative dislociranog studija Glume u Osijeku, zagrebačke Akademije, a sudjelovao je i prigodom pokretanja rada dislociranog odjela Muzičke akademije iz Zagreba pri osječkoj Muzičkoj školi.

Luka Aparac ostat će, osim svog poštenog rada utemeljenog vlastitim kazališnim uvjerenjima, upamćen i po angažmanu oko preimenovanja (točnije: vraćanje izvornom nazivu) Narodnog kazališta Osijek u – Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, 1970. godine. U istrajavanju tog naziva, njegove duboke opravdanosti i smisla, ostat će tračak sjećanja i na tadašnjeg intendanta osječke kazališne kuće.

Piše: Maja Hribar-Ožegović (1937.-2023.)

Iz Zagreba, stigla je tužna vijest: 9. siječnja napustila nas je (u 86. godini), a 16 siječnja ispraćena na Mirogoju umirovljena sveučilišna profesorica (Filozofskog fakulteta u Zagrebu) dr. sc. Maja Hribar-Ožegović. Bila je ugledna teatrologinja, kazališna kritičarka i prevoditeljica.

Od godine 1967. vezana je uz HNK u Osijeku – poglavito uz list (kasnije reviju) „Kazalište“; surađujući često, i opsežno svojim teatrološkim prinosima. Bila je i članicom Savjeta uredništva, a u više navrata i moderatoricom važnih razgovora o teatru (npr. 1973. god., uz svečano obilježavanje 30-god. Kazališta narodnog oslobođenja Slavonije/KNOS).

Pažljiva i decentna, Maja Hribar-Ožegović referirala se na svaki značajni događaj osječkog Teatra; osobito na umjetničke jubileje koje je, redovito, ispraćala malim kazališnim „poslanicama“.

– Za nas je sve sudbina teatra i, naša vlastita sudbina, u vlastitim zbivanjima i sumnjama – pisala je („Profesija: redatelj“, „Kazalište“, god. XIII., br. 130-131; Osijek, 1.-31. prosinca 1977.)

Nedostajat će nam, draga i poštovana. (Lj. St.)

MALI ESEJ

Iz optike fakultetske radne sobe, kazalište interesira onim što bi moglo biti; dostojno mržnje (p)ostaje takvim ga čovjek može sve „načiniti“.

U oba slučaja kazalište jest protusvijet, što se uvijek drugačijim postojanjem upravljuje u svakidašnjicu.

Čovjek se istodobno zabavlja kad ljubavnik u komadu priprema omlet na pozornici i zgraža kad Ljudmila Pitoëff u Brucknerovim „Zločincima“ „tuče“ majonezu, misleći pritom na ubistvo. Iako bi omlet bez pozornice doma bio ukusniji u prvom primjeru, sukob između ubistva i hranjivosti u drugom primjeru izaziva jezu: bez misli na ubistvo majoneza bi bila nevažna, gotovo apsurdna. Stoga, u nama u kazalištu uvijek nešto viče, ne čini to!

Pravo je obilježje kazališta: nadilaženje privatnog, no, također, nigdje ne vlada kult ličnosti kao u kazalištu.

Naveli smo, primjera radi, dio pitanja što ih podnosi svakodnevna upotreba kazališne problematike.

Mišljenja smo da se o kazalištu danas razmišlja drugačije, tj. mimo koordinata nekog gotovog pogleda na svijet kazališni i svijet zbilje.

O tome valja voditi računa u slobodnom opredjeljenju umjetnika i znanstvenog radnika. Oba imaju dužnost da vlastitomu vremenu iskreno opale šamar ili ga potvrđuju, ako vjeruju u svoju istinu i imaju smjelosti da je ostvare. Suvremeno kazalište u nas, iako u zakašnjenju za suvremenom misli u nas, još uvijek smatram jedinstvenom prilikom u kojoj se udružuje u ideji drame izvjestan broj ljudi, a ne samo jedna osoba.

U navedenu kontekstu drama više liči netipičnim pojavama i zbivanjima postajući i sama netipičnom. Nije stoga slučajna suvremena mondijalizacija što se proteže od javnih zbivanja do drame kao locus classicus-a za takve ideje. Tek, izlažemo li dramu napadima, izložimo prije toga predrasude protiv ideje u drami! Taj je dan već došao.

S obzirom da se nama pruža prilika da radimo sada, sigurna sam da bi morali proanalizirati svako, odatle i Vaše kazalište, da vidimo što je prodrlo u njega, što je već odavna praktično jer su se i tehnike izmijenile mijenjajući i kazalište, kako bismo kasnije, težeći naprijed i napretku, omogućili da se sve to zajedno izrazi.

Iole zanimljiv napor u kazalištu postaje višestruko uvećanim, zar ne.

Hvala Vam što ste mi pisali i pitali o kazalištu.

(„Kazalište“, god. XIII, br. 114; Osijek, 1.-15. veljače 1977.)

Potpis ispod fotografije:
Teatrologinja, kazališna kritičarka i prevoditeljica: prof. dr. sc. Maja Hribar-Ožegović