Arhiva Prisjeti - Stranica 34 od 50 - Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Piše: Ljubomir Stanojević©

Nije dobro počela 2023.! Na prvi dan Nove godine iz Hercegovine stigla je vijest o odlasku (u 80. godini) iznimnoga pjevača HNK u Osijeku, Ferdinanda Zovka.

E, moj Maestro!

Tekst o istaknutom umjetniku bio je predviđen za objavu u ovim Prisjetima još prošle godine, jer je tada navršavalo 45 godina od Zovkova dolaska iz Rijeke u osječki angažman.Grof Luna u Verdijevu „Trubaduru“, 10. studenoga 1977., pod dirigentskim vodstvom Željka Milera, u režiji Nade Murat, inscenaciji Dragutina Savina i koreografiji Argene Savin. Svi ključni umjetnički ljudi osječkog Kazališta zdušno su prihvatili mladoga 34-godišnjeg baritona.

Ni Zovko to nikada nije zaboravio. U intervjuu „Večernjem listu“ (2017.) ovako je odgovorio:

– Osijek je meni sve dao. Grad moga života. Nikad ga ne ću zaboraviti. Ondje sam bio prvak Opere, dakle igrao sam što sam želio, kompletnog Verdija. Ekipa je bila sjajna, spomenut ću intendanticu kazališta Nadu Murat, pa maestra Željka Milera koji je bio veliki dirigent. S njim sam snimio i jedan CD s deset opernih arija. Bio sam i sveučilišni profesor…

Šesnaest godina proživio je Ferdinand Zovko s nama. I kada je dolazio i kada je odlazio HNK je živio i radio u – neuvjetima: pri dolasku, mladi je umjetnik još punih osam godina čekao „pravo“ kazališno gledalište; kada je odlazio (1993.), odlazio je iz ratom devastiranoga teatra, ali je povod bio jedno od onih u kazalištu uobičajenih „emocionalnih pregrijavanja“ te možda, ipak, obostrano ishitrena odluka.

Uzmu li se u obzir Zovkovi doista kvalitetni uradci tijekom uspješne osječke karijere, „darovano“ desetljeće života i rada (u već spomenutim neuvjetima) te moguće karijere negdje drugdje, u težnji vlastita prinosa očuvanju kontinuiteta kazališne djelatnosti Osijeka možda se, s današnje distance, doista može reći kako su obje strane – prenaglile!

Dramski bariton Ferdinand Zovko ostao je zapamćen kao što su i predstave njegovih najbližih suradnika, dirigenta Željka Milera i redateljice Nade Murat: „Rigoletto“, „Traviata“, zatim (s drugima redateljima) „Aida“, „Nikola Šubić Zrinjski“… Zovka pamtimo i kao Belcora u „Ljubavnome napitku“ (Donizetti), Mlinara Simu u Gotovčevu „Eri“, Peru Ivanića u Zajčevoj „Zlatki“, Stanka u Hatzeovu „Povratku“…

Iz ranijega razdoblja treba se sjetiti Verdijevih likova: Grof Luna u „Trubaduru“ i Renato u „Krabuljnome plesu“, zatim onih Puccinijevih: Marcella u „Bohèmima“, Sharplessa u „MadammeButterfly“. Bio je Zovko i EvgenijOnjegin Čajkovskoga, pjevao je Gaspara u Donizettijevoj operi „Rita“, Tonija u Leonvcavallovim „Pagliaccima“, Alfija u Mascagnijevoj „Cavallerijirusticana“. Ne treba smetnuti s uma ni domaće skladatelje, tumačenja likova u operama Lisinskoga, već spomenutih Hatzea, Zajca, Jakova Gotovca, Ive Brkanovića…

Umjetnik je – danas je to više nego razvidno – prerano otišao sa scene. U svojoj 54. godini on je lijepo obojenim, dobro vođenim i razvijenim glasom (napokon, Zovko je bio magistar glazbene umjetnosti, magistrirao je kod čuvene Biserke Cvejić!) mogao solidno, najmanje sljedeće desetljeće, nastaviti graditi impozantnu galeriju opernih likova.

Sam se – povukao: ne u svoju osamu, nego u drugu hvalevrijednu djelatnost – predani pedagoški rad. Zahvaljujući njemu, u malome hercegovačku Čerinu (jeste li ikad čuli?) izrasla je glazbena škola s velikim brojem talenata, koje je kao ravnatelj Zovko brižno vodio; jednako je to radio i kao profesor na mostarskoj Muzičkoj akademiji u Pavarotti-centru. S nadom da će možda, jednom, netko od njih također na opernu scenu…

Ferdinand Zovko bio je osebujan lik. Kazališni zaljubljenik bez ostatka! S osječkim HNK-om i pojedinim njegovim članovima ostao je u živom kontaktu, zainteresiran za sva ovdašnja događanja. – Sve do Silvestrova, 2022.

Počivaj u miru, dragi Ferdo!

Piše: Vatroslav Hladić (1898.-1965.)

Kratko vrieme iza prevrata, dobijem ponudu za angažman u Narodnom kazalištu u Osieku. Za mene, mladog glumca, vrlo laskava ponuda. Znao sam, da je to drugo hrvatsko kazalište, da su ondje angažirani izvrstni glumci i da je težko doći do tog angažmana.

U ponudi koju sam primio, bilo je naglašeno, da ću biti angažiran za „fah“ prvog ljubavnika uz jednu od tamošnjih prvih gaža, koje su bile daleko veće od naših u Varaždinu. Kolebao sam nekoliko dana, ali želja, da dođem u veće kazalište pobiedi.

O Osieku znao sam vrlo malo, tek toliko, koliko sam čuo od drugih. Znao sam da ima Gornji i Doljnji grad kao Zagreb, muzej, lijepe crkve, šetališta, kavane i da se u njemu odvija veseo i ugodan družtveni život.

Prvi puta vozio sam se neravnim osječkim ulicama, koje nisam mogao dobro vidjeti zbog guste magle, koja se spustila nad gradom. Kola se zaustave.

– Ovdje je kazalište! – reče kočijaš.

Plativši ga, nađem se na pločniku. Oko mi zapne o impozantnu zgradu s mramornim stupovima i ja uđem u nju.

– Dobro jutro! Je li već došao gospodin ravnatelj? – upitam vratara.

– Koji ravnatelj?

– Pa, ravnatelj drame, gospodin Milovanović.

– Kakav ravnatelj drame? Gospodine, ovo nije nikakvo kazalište, ovo je Županija.

– Kako nije kazalište?

– Ne, mladi gospodine! Kazalište se nalazi preko puta.

***

Od prvog svog ulazka u osječko kazalište zavolio sam one uzke hodnike, drvene lože i pozornicu, sa onda još plinskom razsvjetom. Osjetio sam, da se ne ću tako brzo razstati s ovim kazalištem. I doista sam u njemu proveo punih osamnaest godina, osamnaest godina najintenzivnijeg rada, osamnaest godina svog mladenačkog i zrelog doba.

Ja sam se ubrzo uživio u novu okolinu i pokusi, pod izkusnim vodstvom samog ravnatelja drame, uspješno su se odvijali. Došao je dan mog prvog nastupa pred strogim osječkim kazalištnim obćinstvom i veoma strogom kritikom. Sasvim je prirodno, da se moj stari neprijatelj, trema, opet pojavio. No, sada sam već bio izkusan glumac. Jedan bromov prašak i neprijatelj je bio savladan.

Premiera je prošla odlično. Moj prvi nastup primilo je drago osječko obćinstvo kao i kritika s velikim simpatijama, koje mi je poklanjalo za cijelo vrieme moga djelovanja u osječkom kazalištu.

Iz knjige ŽIVOT GLUMCA (uspomene), Zagreb, 1944. (Leksik objavljujemo izvorno.)

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Ne, nju ne mogu zaobići, mimoići, zaboraviti: balerina moje mladosti, i to vrsna. I sjajna osoba. Nikada nije mistificirala kazalište. A podavala mu se – do kraja. I to joj je, samo, bilo – normalno. Štefanija – Štefica Heller. Na sreću živa i – koliko to godine dopuštaju – zdrava.

Rođena je u Osijeku, 1936. U HNK-u bila je od 1952. do 1976., a jednu je sezonu, 1956./57., („zbog ljubavi“, kako kaže) provela u Baletu Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Otkud se vratila rodnome gradu i tu ostala. Cijeli život.

Pišući, nedavno, o osječkoj sezoni 1952./53., spomenuo sam i balerinu Heller. Ta – i sljedeće! – sezona s nebrojenim premijernim i repriznim naslovima, i za današnje pojmove enormnim brojem predstava, i kod Štefice je pedantno zabilježena: plesala je u 138 predstava! Sljedeća sezona bila je umjerenija: „samo“ 85 predstava. 223 predstava ukupno, u dvije sezone, bilježi spomen u svojoj teatrografiji.

Štefica moje mladosti!

Počela je raditi u HNK-u zapravo od 1. rujna 1949. godine, kada je bila nepunih trinaest. 31. prosinca godine 1950. u „Ivici i Marici“ Amanda Alligera – Dragutina Savina bila je, dakako, Marica – uz Ivicu, koga je tumačio desetogodišnji Silvio Foretić (sin tadašnjeg osječkog tenora Sergija). Foretić je u međuvremenu postao skladatelj, dirigent, pijanist i profesor suvremene glazbe na njemačkim sveučilištima (Köln, Essen, Duisburg); Štefica je ostala u Osijeku i poslije baletne karijere u HNK-u postala je ugledna baletna pedagoginja: vodila je baletne studije u Đakovu, Borovu, Slavonskome Brodu… Ali, najdulje, 20 godina – u osječkome Dječjem kazalištu.

Dvadeset godina rada i strpljenja, tako je u jednom intevjuu opisala sebe Štefanija Heller, baletna pedagoginja koja je generacije učila i naučila baletu.

– Uzmete li u obzir da je u punih dva desetljeća kroz Baletni studio Dječjeg kazališta prošlo svake godine 60-ak novih polaznica, onda vam ne moram ni reći koliko ih je prošlo kroz moje ruke. Dobro se slažemo, dogovaramo se i tako ide godinama. No, svatko tko se želi baviti baletom mora znati da je potrebno mnogo odricanja, rada i strpljenja. Plešete doslovce i kad ste bolesni, držite se rasporeda i morate biti u odličnoj kondiciji. Tek tada s ponosom možete reći da ste prava balerina – ističe Štefanija Heller.

O osječkom HNK-u sa sjetom ističe „Radovao me je nastup u svakoj predstavi, a posebno sam voljela plesati karakterne uloge. Rado se sjećam Savinove „Balade“, zatim baleta „Đavo u selu“, Ciganke u „Trubaduru“, nastupa u „Aidi“, „Teni“, „Viktoriji“, „Ruletu srca“, „Jalti, Jalti“ i mojim posljednjim predstavama – „Morani“ i „Grofici Marici“. U nekim sam predstavama igrala i po nekoliko uloga, a bila sam često i asistent koreografa; nastupala sam i u dramskim predstavama. Kazalište mi je, kao priznanje, dodijelilo Nagradu „7. prosinca“.

Štefanija – Štefica Heller još i danas sjaji svojim optimizmom. Poklanja Arhivi HNK svoje „zlatne danke“ u albumima; za neke druge ljude, za povijest. I raduje se životu, ne bez razloga: ta, tek je u osamdesetsedmoj…

Potpis ispod fotografije:

Balerina Štefanija – Štefica Heller

Nastojanja HNK i (još uvijek) mladoga baletnog plesača i koreografa Vuka Ognjenovića, da „druga hrvatska pozornica“ napokon utemelji i Balet kao treću, profesionalnu granu kazališnoga organizacijskog i umjetničkog ustrojstva, čine se rezultatski sve izglednijim.

Dakako, pored vrijednih, zasad samo honorarnih sadašnjih plesača, neophodno je stvarati nove kvalificirane kadrove. Zato su hvalevrijedna nastojanja ravnateljice Glazbene škole Franje Kuhača u Osijeku, prof. Sunčane Bašić i pročelnice Odjela za suvremeni ples i balet Nikoole Livančić (ponovno uz pomoć Vuka Ognjenovića), koji su prije dvije godine utemeljile osnovnu školu klasičnog baleta (uz već postojeću, suvremenoga plesa).

Dvadesetak polaznika prvih dviju godina osnovnoškolskog baletnog obrazovanja, oz one koji dolaze sljedećih godina, početak su stvaranja kvalificiranih kadrova koji će – poslije završetka srednje baletne škole – moći zauzeti mjesta profesionalnih baletnih plesača u osječkom HNK-u.

To je povod da se vratimo u prošlost, kada je u tadašnjoj Državnoj muzičkoj školi u Osijeku, 1954. godine, dotadašnji „tečaj za balet“ prerastao u baletni odjel. Kako navodi muzikologinja Branka Ban u svojoj monografiji („Glazbena škola Franje Kuhača – povijest i život“, Osijek, 1996.): „Za nastavnika klasičnog baleta, ritmike i plesa postavljena je Sofija Cvjetičanin iz Zagreba. Inače, dotadašnji je tečaj baleta… vodio Stjepan Suhy, baletni prvak osječke Opere“. Baletni odsjek Muzičke škole imao je tridesetak polaznika i već 24. lipnja 1956. prikazao u HNK-u svoju javnu produkciju.

Danas je zanimljivo pogledati cedulju te priredbe (Pismohrana HNK u Osijeku).

Program se sastojao iz dva dijela: u prvome, polaznici Baletnog odsjeka prikazali su svladane vještine elemenata klasičnog baleta, ritmike i karakternih plesova; drugi dio bio je „pravi“ dječji balet u jednom činu – „Prodavaonica lutaka“, na glazbu J. Bayera (glazbena pratnja: Vjekoslava Lovrić), u koreografiji Sonje Cvjetičanin.

Navest ćemo sudionike te predstave, imena i znana i neznana; od kojih su neki postali i vrsni profesionalni baletani, a neki pak ostali trajni zaljubljenici u balet.

„Prodavač lutaka“ bio je Antun Marinić, „Kupci“ (seljakinja, seljak, Engleskinja i njezina djeca) bili su: Vera Nešković, Nikola Andučić, Ljubica Medinac, Katica Husak, Vesna Larić i Vlasta Ružičić. Osam „glavnih“ lutaka bile su: Mirta i Zdenka Dinter, Vesna Purgar, Vesna Mores, Mirjana Janković, Nataša Smoje, Antica Lenac i Mirjana Bošnjak, dok su „ostale“ lutke bile: Zrinka Tudaković, Tanja Stanojević, Tanja Novaković, Božica Miletić, Inga Apelt, Branka Delnić, Gordana Fol, Katja Veber, Lidija Gaštajger, Vesna Firinger, Elza Vrbanac, Branka Plemić i Vera Nešković.

O mnogima od ovih imena dao bi se napisati poseban Prisjet. Stoga ću navesti samo nekoliko: Antun Marinić, prvak sarajevskog Baleta, koreograf i pedagog; Mirta Dinter, balerina u Osijeku, Mariboru i Sarajevu; Tanja Stanojević (udana Pezelj), balerina u zagrebačkoj „Komediji“ i HNK-u i pedagog na Srednjoj baletnoj školi u Zagrebu; Božica Miletić (udana Lisak), balerina u HNK u Zagrebu, baletna majstorica i koreograf; Branka Delinić (udana Zgrablić), dugogodišnja balerina HNK u Osijeku.

Spomenimo i prepoznatljiva imena dramske glumice Inge Appelt te muzeologinje i dramske i baletne kritičarke Vesne Firinger-Burić. A posve „lokalpatriotski“, i ime Vesne Mores, dugogodišnje osječke kulturnjakinje, cijeloga života odane Kazalištu!

Tako je bilo… prije (više od) 66 godina! Kako vrijeme (brzo) prolazi…