Piše: Pavle Blažek*

U staroj zgradi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku koncem siječnja (23.1.1975.) odigrana je posljednja predstava. Bila je to premijera Budakova „Klupka“. Sjedio sam na svojem uobičajenom mjestu okružen stotinama ljubitelja kazališne umjetnosti.

Publika je izvanredno reagirala, smijeh pomiješan pljeskom ispunio je nakon premijere cijelo gledalište. Moje su ruke bile nepomične, a sada mi je žao. Teško mi je što se te ruke nisu pokrenule; no dok je gledalištem odjekivao pljesak, osjetio sam, tako mi se tada činilo, da je to posljednji pljesak Kazalištu koje je punih 108 godina bilo sastajalište ljubitelja ove umjetnosti.

Sada je sve poznato. Kazalište je zatvorilo svoja stara vrata. Odluku o tom činu donijeli su najodgovorniji stručnjaci i organi upravljanja HNK. Učinili su to zbog sigurnosti gledalaca i glumaca. Učinili su ovaj povijesni čin zbog života svih nas. To je istina.

Istina je, također, da je pod ovim starim kazališnim krovovima trajao i razvoj HNK, sve tamo od one legendarne predstave 7. prosinca 1907., pa do te prohladne siječanjske večeri.

I kako u ovom trenutku zaboraviti taj dugočasni i teški proces, sve one velike igre, pisce, njihove ideje, onu čudesnu kazališnu svečanost, onaj sjaj partiture. Kako zaboraviti sve one ruke gledalaca, lica umjetnika, ruke dirigenta nad orkestrom…

I danas slutim, osjećam, nadam se…

Slutim velike predstave i dane što minuše u nepovrat. Doživljavam umjetničku istinu kazališnog čina.

Osjećam da kazališni čin neće prestati, jer svi smo tu da pomognemo. O tome svjedoče elaborati o rekonstrukciji…

Nadam se da će ti elaborati postati realnost. Nadam se, dragi posjetioče kazališta i poštovani umjetniče, da ćemo produžiti naše zajedništvo i sada i da ćemo u obnavljanju Kazališta pronaći i svoje mjesto. Svi na svoj način, u okviru svojih mogućnosti.

Činjenica je da Osijek ne ostaje bez kazališne umjetnosti, da svi umjetnici ostaju na svojim radnim mjestima i da ćemo zajedno stvoriti i pronaći uvjete za igru.

U tom trajanju igre prolazit će dani Obnove i mi ćemo se opet naći pod obnovljenim starim krovovima Ulice Augusta Cesarca 9.

Možda će tada moje ruke opet biti mirne, možda neću moći učiniti pokret za pozdrav, priznanje novom prostoru igre. Vjerojatno neću moći. Uvijek je tako kada se nešto veliko događa. Kazalište sam uvijek pozdravljao srcem.

„Kazalište“ br. 79., Osijek, 16. – 31. ožujka 1975.

*Pjesnik, kazališni kritičar i teatrolog (1930. – 1988.). Jedan od najvećih osječkih kazališnih entuzijasta.

Odabrao: Ljubomir Stanojević

uz najavu potrebite – treće (u nedavnoj povijesti) obnove kazališne zgrade HNK.

Potpis ispod fotografije: Prizor iz „Klupka“ Pere Budaka (premijera: 23. siječnja 1975.).

Na slici: Mira Brlek-Kurić, Ana Kramarić, Ico Tomljenović i Rade Špicmiler.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Tužna vijest stigla je iz Sarajeva: od posljedica moždanog udara, u 77. godini 9. travnja 2012. umro je istaknuti baletni umjetnik Antun Tonči Marinić, baletni plesač i prvak Baleta, voditelj baletnih ansambla u Sarajevu (1972. – 1975.) i Splitu (1992. – 1996.), baletni pedagog, koreograf i redatelj. Posljednji je iz naraštaja istaknutih baletnih plesača (Boris Tonin, Slavko Pervan, Antonije Maksimović, Joža Komljenović) koji su završili osječku Baletnu školu pod vodstvom Slovenca Štefana Suhya, i kasnije promicali vrhunsku baletnu umjetnost na prostorima bivše države, ali i u inozemstvu.

Marinić je rođen u Loparu na Rabu, 2. siječnja 1936. Dugogodišnju plesačku karijeru započeo je u osječkom HNK (1951. – 1956.) i potom prešao u sarajevsko Narodno pozorište gdje se u paru s profesionalnom, ali i bračnom partnericom, balerinom Katarinom Kotzkom afirmirao kao „plesač izuzetnog talenta i scenske atraktivnosti“ (Enciklopedija sarajevskog Pozorišta). Bio je prvak Baleta i nositelj gotovo svih solističkih uloga baletnog repertoara, svoje role ostvarivao je „vrlo muzikalno i poetski.“ Iako je s uspjehom tumačio niz uloga modernog baletnog repertoara, Marinić je pokazivao osobit afinitet za klasično – romantične kreacije. Osobito se isticao kao Romeo („Romeo i Julija“), Princ Siegfried („Labuđe jezero“), Grof Albert („Giselle“), Princ („Pepeljuga“), Quasimodo („Esmeralda“) i Mandarin („Čudesni Mandarin“). Šezdesetih godina prošlog stoljeća tim je svojim kreacijama bio i redoviti gost kazalištâ u Zagrebu (1959. – 1962.), Novom Sadu i Beogradu, a zabilježio je i veći broj inozemnih gostovanja bilo s ansamblom Sarajevskog baleta, bilo samostalno (Atena, 1962. – Kralj u „Bakhanticama“).

Kao koreograf i suradnik za scenski pokret Marinić je surađivao u nizu dramskih, opernih i operetnih predstava u kazalištima u Sarajevu, Zagrebu, Osijeku, Splitu, Rijeci, Zadru, Tuzli, Zenici… Potpisivao je autorske projekte „Ljubav na krovovima“ i „Zaplešimo kroz povijest“ i samostalne režije „Seviljski brijač“ i „Mračna komedija“, uprizorujući i brojne mjuzikle i predstave za djecu („Snjeguljica i sedam patuljaka“, Rijeka i Tokio; „Riječ je o cirkusu“ osječko Dječje kazalište). Djelovao je i kao pedagog i predavač scenskog pokreta, plesova i mačevanja na kazališnim akademijama u Sarajevu, Tuzli, Zagrebu i Osijeku.

Posljednje desetljeće i pol profesionalnog života Antun Marinić s ljubavlju je posvetio voljenom Osijeku. Njegov angažman (u početku zajedno s primabalerinom, koreografkinjom i pedagoginjom Sonjom Kastl) na osmišljavanju i pokušaju stvaranja profila Plesne skupine HNK, i neprestana borba za ponovo konstituiranje profesionalnog baletnog ansambla u Osijeku – u turbulentnim situacijama neimaštine i slabog zanimanja „političkih struktura“ izvan teatra, koje se brzo izmjenjuju – doduše nije urodio plodom. Ali je zato ostao pojedinačni rezultat brojnih predstava, među kojima valja izdvojiti „Rigoletta“ (u kojem je Marinić, zajedno s koredateljem Zlatkom Kauzlarićem Atačem uznastojao ustrajati na dramaturško-dramskim silnicama) te osobito „Carmen“ redatelja Petra Selema, s Marinićevim snažnim, kvalitetnim koreografskim prinosom.

Antun Marinić bio je tih, uljudan i drag čovjek. Ozračje koje je stvarao oko sebe bilo je poticajno, i puno neke – danas već pomalo zaboravljene – kazališne i ljudske ljepote. Takav će trajno ostati u našem upamćenju.

Hrvatsko Slovo, Zagreb, 20. travnja 2012.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Razgovor s redateljem Petrom Večekom (1942. – 2010.), u povodu režije Čehovljeva „Ujaka Vanje“ (2002.), dramaturg i kritičar Davor Špišić počeo je mottom Venedikta Jerofejeva („Moskva – Petuški“): „Ako smo se već rodili – što možemo, valja malo poživjeti….“

Te godine glumica Ana Stanojević (Požega, 1947.) u Večekovoj je predstavi obilježila 30 godina umjetničkog rada (kao Marija Vasiljevna Vojnicka, „udovica tajnog savjetnika, majka prve profesorove žene“). 40-godišnjicu obilježila je početkom 2013. god. kao Madame Arcati u „Vedrom duhu“ Noëla Cowarda (u režiji Aide Bukvić). „Malo je poživjela“ i do, evo, svoje (ne/moguće) 50-godišnjice umjetničkog rada ili, ipak točnije: 75-godišnjice života. I to, svo vrijeme kao – članica Drame HNK u Osijeku!

Sva ta desetljeća bavljenja „jednim poslom“, k tomu u istoj sredini, zasigurno govori i o iskonskoj vezanosti s Gradom čija je jedna od temeljnih atribucija – Kazalište.

Ana Stanojević glumačku je karijeru započela 1972. godine u Hrvatskome narodnom kazalištu u Varaždinu, a iste godine prešla je u Osijek. Na ovoj pozornici ostvarila je stotinjak uloga u široku repertoarnu rasponu od uloga mladih djevojaka i naivki, do zrelih karakternih rola. Okušala se u svim žanrovima, od tragedije do komedije, a često je sudjelovala i u operetama i mjuziklima. Likovi karakterne komike kao da su bili umjetničin poseban afinitet. Doduše, ništa manje od onih, lirskih natruha. „Što god igrala, ona je uvijek dobra“, reći će s uvjerenjem (i šezdesetogodišnjim kazališnim iskustvom) redatelj u miru i bivši intendant, redoviti posjetitelj osječkih kazališnih predstava, Branko Mešeg (1919. – 2012.).

U poslijeratnom razdoblju Ana Stanojević odigrala je tridesetak uloga na osječkoj dramskoj pozornici, od kojih su dojmljivije: Barunica Castelli-Glembay u Krležinim „Gospodi Glembayevima“, Columbina u „Slavonskoj Juditi“, Kneginja Carollyna von Wittgenstein u Tomaševu „Zlatoustom“, Služavka u „Posljednjoj karici“ Lade Kaštelan te obje „kneževske“ uloge u Kálmánovim operetama „Kneginja čardaša“ i „Grofica Marica“, kao i Jente u mjuziklu „Guslač na krovu“ Stein-Bocka. Upamćena je njezina Gospođa Pernelle u Molièreovu „Tartuffeu“, Baba Teza u „Inočama“ J. Ivakića, Regina u Krležinu „Povratku Filipa Latinovicza“, Milostiva u „Malim komedijama“ M. Begovića kao i Dadilja u Shakespeareovu „Romeu i Giulietti“, Teta Kati u „Rodbinskim vezama“ K. Szakonya i mnoge druge – sve do spomenute Madame Arcati u „Vedrome duhu.“ Sve te uloge Ana je odigrala na veliko vlastito zadovoljstvo i zadovoljstvo publike.

Glumica iskazane iskonske nadarenosti, laka i neupitna izričaja, dirljiva senzibiliteta, proživljavala je svoje likove poistovjećujući se s njima, unoseći u njih svoje emocije i živeći ih složenošću vlastite svakodnevice, daleko od svake artificijelnosti. Na osječkoj pozornici nastavila je niz „prirodnih“ glumica čiji je rodonačelnik s početkom (prošloga) stoljeća bila Žanka Stokić, da bi je naslijedila Mica Gavrilović i, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, Ana Kramarić.

Ana Stanojević danas je umirovljenica i sretna – baka!

Jedna od predstava koje smo voljeli prije (više od) tri i pol desetljeća, bila je Lorcina „tragedija u tri čina “ – „Dom Bernarde Albe“. U savršenom prijevodu Drage Ivaniševića režirao ju je Joško Juvančić, scenograf bio je nenadmašni Čarli-Drago Turina, a kostimografkinja Ingrid Begović. Glazbu je skladao Osječanin Branko Mihaljević, a o jeziku je (kao lektor) brinuo glumac Isidor Munjin. U toj predstavi jednu od glavnih uloga (Adelu) igrala je mlada Mira Katić. Bila je to njezina diplomska predstava i po sudu ovog autora – jedna od možda ponajboljih uloga u karijeri.

Evo što je o predstavi (na)pisala Dubavka Vrgoč, tada kritičarka vodećeg „Vjesnika“ (a danas intendantica prve hrvatske nacionalne „kuće“ – HNK u Zagrebu).

„Kako su se osobitosti kazališne komunikacije u današnjem teatru – gdje još vladaju obilježja postmodernog razdoblja – gotovo potpuno izgubile, sve premijerne izvedbe podsjećaju tako na vješto ponovljene reprize. Međutim, predstava DOM BERNARDE ALBE u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu, po drugi put premijerno izvedena 10. siječnja, a u režiji Joška Juvančića, dokaz je da se može i drukčije. Postavljena na scenu još u travnju 1984. u vrijeme rekonstrukcije kazališne zgrade (izvedena tek sedam puta) i ubrzo izgubivši atribute prolaznosti i jeftinoće ostaje zabilježena tek kao informacija s pozitivnim predznakom, koju je većina gledalaca uspjela ipak propustiti.

Za Juvančića je važno postojanje nevidljivog (kod Lorce), dok na pozornici pratimo uzaludna traganja pet djevojaka neodređenih godina zatvorenih u kuću Bernarde Albe. U svemu tome djelomično se gube karakteristike stvarnog dramskog lika. Prikaz zbivanja, tako više ne inzistira na klasičnom odnosu majke i kćeri, nego oslikava vidljivu nemogućnost i definirana osjećanja, u sredini gdje su još ‘u modi’ čast, crkva i tiranija države, kao zaboravljeni simboli našeg vremena.

Glumački se najbolje ovdje snalazi Ana Stanojević u ulozi Poncije. Njene konstatacije doista sadrže one autorove očite istine, što se izgovaraju na sasvim običan način bez dizanja glasa i tako joj se pripisuje prirodnost koja je na drugim mjestima nedostajala. Uz nju se izdvajaju Dubravka Crnojević, Jasna Odorčić, Anita Šmit (pa i Ružica Lorković u ulozi Bernarde, Elizabeta Špicmiler) kao Bernardine kćeri koje su u interpretaciji pogodile pravu mjeru patnje i na taj način izbjegle ponovo pripisivanje Lorci nekih suviše patetično folklornih epiteta.

Na kraju, iako u osječkoj predstavi ne možemo govoriti o nekoj suvremenosti, sve se ipak odvija u granicama pozitivne korektnosti.”

(Vjesnik, Zagreb, 13. siječnja 1987.)

Spomenimo da je ovaj „Dom Bernarde Albe“ snimljen za igrani program TV Zagreb (danas HTV) i nekoliko puta do sad repriziran (i) na malom ekranu.

Potpis ispod fotografije:

Ana Stanojević kao Poncija i Mira Katić (Adela)

(Zagvozd, 5. ožujka 1932. – Osijek, 22. veljače 1992.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Trideset godina prošlo je od iznenadne i prerane smrti osječkog pjesnika, sveučilišnog profesora i teatrologa dr. Dragana Mucića, kojeg se i danas sjećamo s nježnošću i poštovanjem. Minulo je i gotovo šest desetljeća od objave njegove (druge) knjige stihova „Čovjek, ptice i zvijezde“ (Matica hrvatska, Pododbor Osijek, 1964.)

Zaljubljenik u Osijek i Slavoniju, tankoćutni lirik ugradio je sebe u sve kulturne pore Grada plijeneći samozatajnošću i ogromnom, poticajnom energijom.

Bio je sustavni istražitelj osječke kazališne prošlosti, a monografijom „Hrvatsko kazalište u Osijeku 1907.“ (Osijek, 1967.) i doktorskom disertacijom o osječkom HNK-u do Drugoga svjetskog rata (naknadno objavljenom: „Prvih četrdeset godina“. Urednica Sanja Nikčević; priređivačica teksta Dubravka Smajić, Matica hrvatska Ogranak Osijek, Filozofski fakultet u Osijeku, Osijek 2010.) utro je put daljnjim istraživanjima i valorizaciji „druge hrvatske pozornice.“

Mi, koji mu bijasmo prijateljima, i danas ćutimo njegovo nedostajanje. Ipak, svojom poezijom Pjesnik (i teatrolog) još živi.

SLAVONIJI

Ja sam svoje snove davno vjetru dao

da ih nosi širom slavonske ravnice;

tajne mojih snova znade samo vjetar,

čežnju moje duše znadu samo ptice.

Travama i lišću šaptao sam tajne,

pod brezama snenim sanjao o sreći;

ja sam davno sebe Slavoniji dao

u njedrima njenim da postanem veći.

U tišini polja žive moji snovi,

i u svakom klasu živi dio mene.

O, mene su puni nad ravnicom jablanovi,

i o meni šapću sve breze zelene.

Pa kad opet pođem niz drumove znane

i zaspe me smijehom taj beskraj ravnica,

vratit će mi vjetar sve protekle dane

i sebe ću naći u pjevanju ptica.

Ja sam svoje snove davno vjetru dao

da ih nosi širom slavonske ravnice;

tajne mojih snova znade samo vjetar,

čežnju moje duše znadu samo ptice.

Dragan Mucić