29.01.2026

DRAGUTIN SAVIN (3) (uz 30. obljetnicu smrti)
Piše: Ljubomir Stanojević©
 
Stvorivši homogen ansambl, Savin se upustio u postupno mijenjanje repertoara, zaokret k djelima suvremenija suzvučja ili, pak, glazbenu i scensku revalorizaciju onih manje poznatih, a znanih skladatelja. Bila su to djela karakteristična po svojoj formi, stilu, libretu, sadržaju pa i trajanju. Evo nekih, nasumce odabranih, karakterističnih naslova s osječkoga kazališnog izbornika u desetljeću Savinova ravnateljstva osječkom Operom:
 
Zatočenik (L. Dallapicola); Udovica iz Efeza (H. Reutter); Konzul (G. C. Menotti); Ljubovnici, Šentflorijanci i Scherzo (D. Savin); Mahagony (B. Brecht – K. Weill); Serafina (H. Suttermeister); Diktator (E. Křenek); Rita (G. Donizetti); Maria Golovin (G. C. Menotti); Bračna mjenica (G. Rossini); Sat Španije (M. Ravel); Pogled s mosta (R. Rossellini); Usidjelica i lopov (G. C. Menotti); Lucrezia (O. Respighi); Prosidba (L. Chailly); Napoleon dolazi (R. R. Bennett); Telefon (G. C. Menotti); Kapelnik (D. Cimarosa); Tripče (D. Savin); Mirandolina (B. Martinu).
 
Zacijelo taj repertoar nije samo odražavao snažnu Savinovu autorsku misao, već je i postupno mijenjao navike, pa i gledateljski/slušateljski senzibilitet, a time i samu – publiku. Stoga je, kao rezultanta desetogodišnjih ostvarenja u Savinovu komornom opernom teatru, proizišla još jedna inicijalna zamisao: osnutak Annala komorne opere i baleta, svojedobno cijenjena ne samo u razmjerima bivše zemlje. S međunarodnim sudionicima i ugledom, ta je smotra, kao sjajna zamisao osječke kazališne prakse, bila vidljivo logički integrirana u korpus osječke i hrvatske kulture, afirmirajući prije svega svakodnevnu umjetničku praksu teatra/inicijatora.
 
Uz Savina, za Annale su bili zaslužni pojedinci poput već spomenute redateljice Nade Murat, dugogodišnjeg tajnika smotre; tadašnji direktor osječkog Kazališta Luka Aparac, ugledni privrednik Ivan Božić, ili kulturi odan društveni djelatnik Zdenko Jurašek. Od institucija valja spomenuti izniman sluh kemijske industrije Saponia, trajnog pokrovitelja Annala, i njezina tadašnjeg generalnog direktora Ivu Martinca.
 
Pišući u Hrvatskom slovu o 80. obljetnici života maestra Dragutina Savina, zabilježio sam da ga Osječani nisu zaboravili. I da je istaknuti umjetnik zaslužio to zapamćenje. Nježno me se dotaknuo njegov telefonski poziv jedne nedjelje u studenom, da mi zahvali na sjećanju. Tada sam doista povjerovao da to nije naš posljednji razgovor, da ćemo se još vidjeti, ovdje, u njegovu i mom Osijeku, i u našem HNK-u.
 
Podsjetilo me to istodobno na naše posljednje viđenje 1985., kada je obnovljeni osječki Teatar otvoren upravo Savinovom simfonijskom pjesmom u četiri stavka Poema, izvedbi kojoj je nazočio vidljivo tronut, tada 70-godišnji skladatelj. Nažalost, bilo je to, ipak, naše posljednje viđenje.
 
Sada je ožujak i, čudno, pada snijeg.
„Stari nas je Savin napustio“… Pa ipak, još je među nama!
 
(Cantus, br. 86, Zagreb, travanj 1996.)
22.01.2026

DRAGUTIN SAVIN (2) (uz 30. obljetnicu smrti)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Nije svaka osoba, ni u ljudskom, a posebice ne u umjetničkom smislu, osobnost. Dragutin Savin to je bio. Kadikad preemotivan u istupu, prividno ne uvijek i tolerantan, imao je urođen smisao procjenjivanja, odvajanja bitnoga od nebitnoga, uočavanja pravih vrijednosti, njihova znalačkoga eksponiranja. To se osobito može reći za vrijeme njegova direktorovanja osječkom Operom, kada se jedan manji glazbeno-scenski ansambl, točnom i promišljenom umjetničkom politikom, znao vinuti u kazališno sazviježđe prepoznatljivosti u širokim razmjerima ondašnjih deset Opera bivšega jugoslavenskoga zajedničkoga prostora.
Što je učinio Savin? Prije svega je naslijedio solidne zasade prethodnika Lava Mirskoga (1883. – 1968.) i Vladimira Koblera (1926. – 2009.), pedigriranih glazbenika i velikih pedanata iz vremena velikih osječkih opernih ansambla i još veće produkcije. U nasljeđe je, međutim, baštinio samo tradiciju i duh, a novi je ansambl – morao sâm stvarati. Jer, kako to (ne samo) u teatru biva, generacije počnu kopnjeti, odlaziti, nestajati – a pojedinačni ulasci u kazalište suviše su nezamjetljivi i samim tim i nedjelotvorni. Stoga je Savin pristupio radikalnom pomlađivanju solističkog kadra i, na neki način, ponovno započeo od starta.
Sredinom i potkraj 60-ih tako su u Osijek došli mladi kazališno-operni entuzijasti, željni rada i puni mladalačkih ambicija. Da im je teatar bio opsesija, najbolje govori podatak da je među njima bilo pojedinaca solidno afirmiranih u drugim strukama, poput klasičnog filologa Marijana Bručića (1927. – 2006.), profesora i nakon osječke pjevačke karijere dugogodišnjega cijenjenog ravnatelja Klasične gimnazije u Zagrebu; ili profesora književnosti Zlatka Foglara, baritona koji je nakon Osijeka prešao u zagrebačku Operu.
Tih je godina u Osijek došao bračni par Štefica (1933. – 2023.) i Antun (1935. – 2022.) Petrušić, ona godinama – uz primadone Boženu Čubra (1926. – 2025.) i Branku Galić (1928. – 2010.) – stožerna sopranistica, on, pak, dirigent efikasna čitanja i interpretacije, prevoditelj libreta pa i operni redatelj (nakon Osijeka dirigent i zborovođa u HNK-u u Zagrebu, a potom profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji).
Savin je u Osijek doveo agilnoga i sjajnog basa Velimira Zgrablića (1928. – 2021.), umjetnika koji je i nakon više od tridesetpetogodišnje karijere još jednako zračio i osvajao publiku, ne samo svojim glasovnim, već i izražajnim glumačkim kvalitetama. Potom mladu, lepršavu, šarmantnu i lijepu Gertrudu Munitić, miljenicu osječke publike… Ili Željka Milera (1934. – 1990.), dirigenta i kasnije, sve do prerane smrti, svoga kvalitetnoga nasljednika na ravnateljskom mjestu.
(nastavlja se)
15.01.2026

DRAGUTIN SAVIN (1) (uz 30. obljetnicu smrti)
Piše: Ljubomir Stanojević©
 
Maestro Dragutin Savin rođen je u Splitu, 29. rujna 1915. Prve kontakte s glazbom ostvario je u Dubrovniku gdje je odrastao, da bi nastavio učiti u Splitu, kod Josipa Hatzea. Muzičku akademiju završio je u Zagrebu kao student Franje Dugana, Frana Lhotke i Krste Odaka.
 
Umjetničku karijeru započeo je kao korepetitor u splitskoj Operi. U taj će se HNK vratiti 1971. kao umjetnički ravnatelj Opere, dirigent i redatelj, a jedno vrijeme i kazališni intendant.
 
U vrijeme Drugoga svjetskog rata Savin je bio interniran, a potom odlazi u Italiju na usavršavanje kod Pietra Mascagnija. Po povratku u domovinu 1947. došao je na dirigentsko mjesto u Osijek, gradu kojemu je ostao vjeran gotovo četvrt stoljeća. Jedini prekid djelovanja bio je od 1955. do ’57., kada je bio dirigent zagrebačke Opere.
 
Umro je u 81. godini, 3. siječnja 1996., a kremacija je obavljena 8. siječnja na zagrebačkom Mirogoju.
 
***
 
Iz Osijeka je otišao prije više od pola stoljeća, po završetku kazališne sezone 1970./’71. Možda i nije bio zov rodnoga Mediterana jači, možda su se i ovdje dogodile neke manje lijepe stvari, ali to za „opću“ kazališnu povijest prestaje biti važno. A onu osobnu i intimnu i tako nosimo sa sobom.
 
Riječ je o Dragutinu Savinu, hrvatskomu skladatelju i dirigentu, redatelju i scenografu, prevoditelju libreta i kazališnom organizatoru, ravnatelju osječke Opere iz razdoblja (1961. – 1971.) koje zacijelo nosi trag upečatljiva autorskoga identiteta.
 
Napustio je Savin Osijek te 1971., tvrdo zapretanih emocija i tvrdoglavo, skrivajući očito svoju ranjivost i uronjenost u osječki građanski milje, svoju sraslost sa Slavonijom koja je i rezultirala operom Tena (1967.) na libreto bliske suradnice i uopće bliske osobe, redateljice Nade Murat.
 
Otišao je u Split, za ravnatelja tamošnje Opere. Tamo je postao i intendantom, što u Osijeku – šteta za Osijek! – nije ostvario. U Splitu je 1975. svečano obilježio 60. rođendan i 35. obljetnicu umjetničkoga rada, a potom, neku godinu kasnije, preselio u Zagreb, u jednu od onih prekosavskih spavaonica umjetniku nimalo poticajnih. S vremenom se o maestru Savinu – i ne samo zbog godina (bio je iznimno vitalan i muževan, aktivan i energičan, bar u onom odjeljku života u kojem ga je poznavao ovaj autor) – sve manje čulo, a početkom siječnja 1996. stiglo je od skladatelja Igora Savina (1946. – 2024.), njegova sina, kratko pisamce: „Stari nas je Savin napustio noćas…“.
 
(nastavlja se)
08.01.2026

TKO JE SAD OTHELLO… O Milanu Ajvazu, osječkom glumcu od prije 100 godina
Piše: Ljubomir Stanojević©

Nedavno otkriveno pismo velikoga dramskog umjetnika Milana Ajvaza (Krstur, Banat 1897. – Beograd, 1980.), upućeno uredniku Kazališta (tj. ovom autoru), podsjetilo je na neke glumčeve ispovijedi, objavljene u Kazalištu:

– 1930. godina, 15. travnja kada me Petar Konjović (1883. – 1970.; intendant 1926. – ’34.) angažirao u osječko Kazalište, odmah smo se Ivan (Leitner-Jakšić, 1912. – 1983.; u osječkom Kazalištu od 1929. – 1936. i ponovo 1938. – 1941., op.) i ja združili… Vječito smo razgovarali, diskutirali samo o kazalištu. Tom razgovoru nije bilo kraja. Ono što sam od 1920. do 1929. „oteo“, kopirao, pokrao – od sjajnih dramskih umjetnika s pozornice beogradskog Narodnog pozorišta – prenio sam u Narodno kazalište Osijek, zagrebački HNK… Važio sam kao daroviti mlad glumac.

A kako je počelo?

– Poslije rata, 1920. odem u Beograd. Pročitam jednog dana da Ministarstvo prosvjete raspisuje natječaj za glumačku školu. Tražili su ljude od 17 do 22 godine, sa najmanje srednjom spremom. Što ću, pomislim. Imao sam već 24 godine, a od škole samo osnovnu i mađarsku šegrtsku.

Drž’ se, Milane, kažem i odem na audiciju. Dvjesta nas se prijavilo. Kad sam vidio koliko se ljudi sjatilo, zamalo da odustanem. Nisam znao ni što je audicija, ni tko su oni koji ocjenjuju.

Kada sam došao na red, Isajlović (Mihajlo Isajlović, glumac i redatelj, 1870. – 1938.) mi reče da ću govoriti Othellov govor pred senatom. Tko je Othello, pomislim, i kakve on veze ima sa Shakespeareom? Počnem ja, a čujem lijepo Isajlovića kako na njemačkom kaže Grolu (Milan Grol, književnik, kazališni kritičar 1876. – 1952.; u to vrijeme upravnik Narodnog pozorišta, op.): Što mislite o ovome? Grol šuti, ne pomjera se, čeka kraj.

Ja završim, pokupim se i odem. Mislim, tako ti i treba kad hoćeš tamo gdje ti nije mjesto. Nešto kasnije čujem: „Milan Ajvaz, primljeni ste!“ E, ljepše muzike nikada nisam čuo… Od onog doba, te „banatski seljak“, te „nekulturan“, te „šuster“, te GLUMAC… Od onog doba Beograd, Osijek, Zagreb, Novi Sad, malo putovanja po Europi, Jugoslovensko dramsko pozorište. Tako sam živio punih osamdeset godina dva mjeseca i ovih nekoliko dana…

(List Kazalište: br. 76 – 1. – 15. veljače 1975.; br. 149 – 16. – 30. rujna 1980.)

18.12.2025

Umirovljena osječka glumica RADA MRKŠIĆ: AKTIVNA VIŠE NEGO IKAD
Piše: Ljubomir Stanojević©
 
Radoslava Mrkšić (r. 1951., u Sarvašu) glumica je s uvjerenjem i opredjeljenjem za osječki HNK-a. Prvoga dana siječnja 1975. postala je članicom Drame, tada 23-godišnja završena polaznica Studija glume pri Pedagoškom fakultetu u Osijeku. I u tom Kazalištu provela radni vijek, sve do odlaska u „mirovanje“ 2016.
 
Danas je zapažena televizijska glumica u popularnim nizankama i – kako se čini – aktivnija više nego ikad. A počela je…
 
Prve uloge bile su joj Anica u Klupku Pere Budaka, Tina u Lizistrati i NATO-u, Rolfa Hochhutha i Tinka u Kozarčevoj jednočinki Pod noć, da bi odmah početkom sljedeće sezone (1975./’76.) dojmljivo odigrala gluhonijemu Ketrin u Majci Hrabrost Bertolta Brechta. Otad je odigrala sedamdesetak uloga u drami i mjuziklu i u četrdeset godina umjetničkoga rada dokazala se kao pouzdana i životno teatru odana umjetnica. Njezina adresa oduvijek je bio HNK u Osijeku.
 
„Ja sam glumica i kao svaka druga vrlo tašta“ – reći će u razgovoru s književnikom Davorom Špišićem – „i naravno da bih htjela igrati velike uloge, ako ne baš velike, a ono značajne. U karijeri imaš uspona i padova, imaš onih koji te ‘vole ili ne vole’, koji te izaberu ili ne izaberu… Ja nikad ništa nisam otkazala ili odbila, onda ti se to svodi na onu: ‘Ajmo Radu, ona bar ne će zabrljat…’ I onda ti se u Radi javlja inat, i onda je na redu jedna životna energija koju sam iz ovog mog malog tijela crpila godinama – da to napravim bolje nego što su svi mislili da je moguće… Bilo je trenutaka u teatru kad su govorili da ja uopće nisam za taj posao, da uopće ne pripadam umjetničkom ansamblu, kad su me držali na ledu… Bilo je toga, nažalost. Možda je najveći demanti svega toga da sam ja četrdeset godina napunila, a neki nisu uspjeli.“
 
I – u pravu je Rada. Uspjela je, potvrdila se i pred sobom (što je, valjda, ipak najteže) i pred brojnom publikom koja ju je doživljavala prirodnim dijelom kazališnog čina, snovitog života „i više i manje“ (Finci) od pravog. Života u koji se kadikad vjeruje kao u sukus vrijednosti koje – neki put se čini – ipak izmiču…
Newsletter