Arhiva Prisjeti - Stranica 7 od 50 - Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Petnaest godina dijeli nas od smrti operne solistice Ljiljane Tudaković (rođ. Cvetković, Osijek 29. 6. 1936. – 30. 6. 2010.). Zarana se počela baviti pjevanjem. Svoje prve uspjehe zabilježila je pred mikrofonima Radija Osijek sredinom prošlog stoljeća, uz Plesni orkestar Radija Osijek, kada je izvodila najpoznatije domaće i strane zabavne melodije. Od 1959. bila je honorarni, a godinu dana kasnije i stalno angažirani član opernog zbora HNK-a. Taj je status imala do 1972., kada je prešla u soliste.

Gotovo 20 je godina Ljiljana Tudaković svoj umjetnički identitet ostvarivala u lirskom i lirskom-koloraturnom sopranskom fahu. Još na početku karijere kao Zerlina u Mozartovu Don Juanu pokazala je, prema riječima kritike, „lijep glas, čist i ujednačen, sigurnost nastupa, šarm i svježinu“.

Izgrađujući nadalje svoj umjetnički profil u brojnim, raznovrsnim i zahtjevnim nastupima u operama Don Pasquale, La bohème, Krabuljni ples, Ekvinocij, Seoski filozof i drugima, Ljiljana Tudaković formirala se u vokalnu umjetnicu koja osjeća svaki lik koji tumači, pretvara ga u kreaciju s individualnim oznakama, „muzikalna, šarmantna, ležerna, ali odmjerena…, profinjene zvučnosti i izraza, topla, neposredna, stilski korektna…“.

Njezini posljednji uradci na osječkoj pozornici bili su Giovanna (Verdi, Rigoletto), Micaela (Bizet, Carmen), Flora (Verdi, Traviata), Jelena (Zajc, Nikola Šubić Zrinjski) i Bogomoljka (Šostakovič, Nos).

Ovoga rujna minula je 20. obljetnica odlaska Branka Mihaljevića (Zagreb, 19. siječnja 1931. – Osijek, 19. rujna 2005.), skladatelja, kazališnog autora, novinara i publicista, radijskog urednika. Njegova vesela igra Zeko, Zriko i Janje još je na rasporedu osječkog Dječjeg kazališta koje – u počast autoru – nosi ime Branka Mihaljevića. Predstava koja sveudilj razgaljuje najmlađu (ali i onu bivšu najmlađu!) publiku grada na Dravi. Za nju je skladatelj i tekstopisac Mihaljević 1962. dobio Nagradu grada Osijeka. Prestao sam brojiti, no čini mi se da je Zeko… izveden daleko više od 800 puta (!), a izvodila su ga i kazališta u Srbiji, Slovačkoj, Njemačkoj, Poljskoj i Italiji. Uz popularnu pjesmu Zeko i potočić – kako je sâm autor isticao – „odnjihana su mnoga djetinjstva“.

Biografski podatci o Branku Mihaljeviću uglavnom su znani: Zagrepčanin, rođenjem i školovanjem, rano je došao u Slavoniju, tu se zaljubio u svoju Miru (prof. glazbe, preminula 2022.), ali i u Osijek – koji mu je ostao trajno nadahnuće (skladba Moj Osijek neslužbena je himna grada). Osječani su mu se spontano odužili: u anketi Gradskog radija (gdje je Branko radio svoje posljednje autorske emisije „uživo“) proglašen je Osječaninom 20. stoljeća, plebiscitarno, od „običnih“ ljudi, nedjeljnih radijskih slušatelja.

Mihaljević je pisao zabavnu glazbu (popularne skladbe Golubovi, Vlakaši, Moj Zagreb), glazbu prema slavonskim motivima (Pjevat će Slavonija), sudjelovao je i nerijetko pobjeđivao na mnogim festivalima. Desetljećima je bio stalni autor osječkog Dječjeg kazališta za čiju je scenu (bilo kompletno, bilo da je riječ samo o glazbi) potpisao 30-ak naslova. Već spomenuti njegov Zeko… na rasporedu je, u kontinuitetu, od 1957., a u vrijeme Domovinskog rata tom se predstavom Kazalište opiralo agresoru izvodeći ju, doslovce, na svakom mjestu gdje su se našla traumatizirana djeca i ništa manje prestrašeni roditelji – civilni branitelji Osijeka.

Za odrasle, točnije za osječki HNK-a, Mihaljević je napisao dva mjuzikla: Slavonsku rapsodiju (1978., obnovljenu 1988.; Nagrada grada Osijeka, 1979.) i Osječki karusel (1995.). Nova Slavonska rapsodija, u dramaturškoj preradbi Mihaljevićeva sina Marija, premijerno je izvedena 2008. u Osijeku.

Kao novinar i urednik Radio Osijeka (gdje je proveo gotovo cijeli radni vijek) Mihaljević je objavio u programima Radio Zagreba i Radio Osijeka veliki broj zapaženih reportaža iz kulture te dokumentarnih reportaža o izvornoj narodnoj umjetnosti, običajima, pjesmama i plesovima Slavonije i Baranje. Za taj rad, Hrvatsko novinarsko društvo dodijelilo mu je 1981. nagradu Zlatno pero. Za dugogodišnje prinose kulturi, afirmaciji i ugledu grada Osijeka, tom ugledniku dodijeljen je 1998. Pečat grada Osijeka. Uz nekoliko monografskih knjiga „svojevrsni epitaf“ (Paulik) autor je ostavio knjigom Tragovi osječke zabavne glazbe (2002.), „djelom koje svojom glazbenom i leksičkom građom oslikava Osijek, tu veliku Mihaljevićevu ljubav“.

Poznavao sam Branka Mihaljevića, jedno smo vrijeme čak i zajedno radili, družili se i međusobno poštovali. Bio je blag čovjek, otvorena srca, širok u svojoj potrebi davanja drugima, ali i prihvaćanju drugih. Bio je Pjesnik – u duši, i u životu!

Nisam išao na sprovod arhivaru Miroslavu Špajhu (Osijek, 26. ožujka 1954. – 29. rujna 2023.). Mojem suradniku i prijatelju. Ne bi ni on meni išao. Nismo se tako bili dogovorili, ali imali smo taj jednaki, zajednički ironijski odmak prema smrti. Nema smrti, ima seoba – pisao je Crnjanski.

Miroslav je bio sasvim „običan“ čovjek, običan, a znalac. Prvi je svladao informatiku kada tih poznavatelja, u poprilično davno vrijeme, baš i nije bilo. Onda se netko sjetio da ga pošalje na “tečaj” da bi imao “papir”.

O.K., „papir“. Na tečaju, pitali su ga što ćete Vi ovdje?!

Onda su ga u Kazalištu uputili da se, „formalno“, okvalificira za arhivara. Nakon što je već odavno „sredio“ sve što je u toj struci – u nezainteresiranom (?!) „okruženju“ – trebalo.

O.K. „papir“ za arhivara.

Sve što nisu znali intendanti i ini, pitali su Špajha: o prošlosti, ljudima… Miro se nije hvalio, znao je puno.

Nije dopuštao da ga zovu „zaljubljenikom“ u kazalište. Bio je (samo) službenik, ponosni službenik sa znanjem i pedantnošću. I intimnom podrugljivošću prema onima, poglavito nadređenima, koji – ne znaju.

Miroslav Špajh (gotovo) je rođen u osječkom Teatru. “Kazališno dijete“ (otac i mati radili su u frizersko-maskerskoj radionici). Htio je biti liječnik. Otac i mati nisu se složili. Upisao je vanjsku trgovinu i marljivo, redovno studirao do apsolventure.

Otac Mijo, „Mišika“, bolovao je od srca (kao i Miroslav – pokazat će se kasnije). Otac je bio i pecaroš. Kupio je – tada za velik, i teško ušteđen novac – motor. Nije ga gotovo ni provozao, umro je, iznenada. Mama Anica prodala je motor, ali novac je bio nedostatan za izdržavanja sina na studiju u Zagrebu. I pored napornog, dodatnog studentskog rada, nije se dalje moglo izdržati. Financijski.

Miro se vratio u Osijek da pomogne Mami. I ona njemu. Zaposlio se (u Kazalištu), bio “djevojka za sve“. Uz uvjet: nedirnutoga ponosa. Ne pretjerano uvažavan, nikada se nikomu nije (po)žalio. Čak ni kada mu u kazališnom neredu izmjene intendanata (2019.) nitko na odlasku u mirovinu nije pružio – ni ruku… Znao je tko jest i imao je sreću vlastitoga samopoštovanja.

Miroslav Špajh bio je i cijeloga „običnog“ života ostao velik. Malo sam takvih ljudi upoznao, (ne samo) u Kazalištu!

O.K., moj prijatelj i suradnik!