(O „Nikoli Šubiću Zrinjskom“ na osječkoj pozornici, godine 1990.)

Piše: Milica Maravić

Sinoćnja obnova opere „Nikola Šubić Zrinjski“ Ivana Zajca prema režiji Koste Spaića, a pod vodstvom Željka Milera, na sceni Osječke opere, uspjeh je koji zaslužuje hod po domovini i izvan nje. Obnovljeni osječki „Zrinjski“ podsjetio me na onu moćnu, mračnu i oštru sjenku Ivana Groznog iz istoimenog povijesnog filma Ejzenštejna.

U operi, u pozadini, reproducirani zidovi tvrđave. Na sceni sitan ranjiv čovjek kojeg usprkos svim hrabrostima, jača sila mrvi do temelja. Da je Nikola Šubić Zrinjski sačekao ne samo da Sultan umre nego i da istrune, možda bi pobijedio. Pravde nema već zakon jačeg! Povijest se ponavlja.

Režija Koste Spaića i scenografija Berislava Deželića, kostimi Marije Žarak, a u ovom slučaju ono strastveno disanje sa Zajčevom muzikom, Željka Milera, povijesni je događaj. Pozornica je najljepša kad je bez rekvizite s tek pokojim geometrijskim usponom ili padom, a reproducirana uopćena fotografija lociranje je radnje. Jednom je to pustinja, dakle tursko okruženje, drugi put zidovi tvrđave, može biti Siget ili bilo koje borbeno utvrđenje prošlih stoljeća.

Oni raskošni kostimi, geometrijskih ornamenata i crvenih tonaliteta Marije Žarak divno izranjaju iz sive pozadine scene, dajući likovima dostojanstvo i snagu, bez obzira dolaze li od strane prijateljske ili neprijateljske. Svi su samo ljudi, tek nabijene na kolce glave, upozoravaju na krvoločnost jačeg.

Taj pravi pronalazak rješavanja najpopularnije Zajčeve opere i jedine domaće uopće koja se izvodi, već je viđen, a u Osijeku je dobio i usklađen ritam kretanja likova i scena i zanosnih budnica kompozitora.

Prema režiji Koste Spaića s mnogo osjećaja za bilo muzike, operu je obnovio Petar Šarčević.

Operni solisti ujednačeni. Mnogo mladih – nova snaga kuće, poput emotivne Jelene snažnog glasa Katalin Brunjai, i čiste fonacije prodornosti i ležernosti Vesne Baljak kao Eve. Velimir Zgrablić, kreativan, svjež, u svojoj vjerojatno najboljoj opernoj ulozi, turskoga cara Sulejmana Velikog; Ferdinand Zovko u naslovnoj ulozi mnogo ležerniji i uvjerljiviji. Slijedi niz uspjelih vokalno-scenskih ostvarenja Dragoslava Ilića, Luciana Manzina, Slobodana Cvetičanina, Damira Bakovića i drugih.

Neki žar, revolucionarnost koja ne vene ili nije uvenula, nego obratno ražarila se, zahvaljujući Željku Mileru, koji nikome nije dao da ni trenutka predahne, sustane, dosežući vrhunac interpretacije „Zrinjskog“ kao što je to nekad davno činio Milan Sachsa. Milerov „Nikola Šubić Zrinjski“ zaslužuje da uđe u povijest, zaslužuje snimanje.

Još jedna slika pulsira: koreografsko rješenje Sonje Kastl i Tatjane Stanojević-Pezelj, Jeleninog sna, sa rotirajućom pozornicom i plesačima zboristima koji dolaze i odlaze iz ničeg.

Visoki umjetnički kriteriji koje je zacrtala Osječka opera nastavljaju se!

(Radio Zagreb, Dnevne novosti, 16.2.1990.)

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Milan Pichler (Osijek, 22. ožujka 1897. – Rijeka, 24. kolovoza 1981.) veliko je ime hrvatske operne scene i jedan od naših najuglednijih tumača lika Nikole Šubića Zrinjskog u istoimenoj Zajčevoj operi. Prvi put pjevao je u Osijeku 16. prosinca 1926., pod ravnanjem Lava Mirskog. Tumačio je lik legendarnog hrvatskog bana i zapovjednika Sigeta u Beogradu i Zagrebu, gdje je bio angažiran, potom u Rijeci gdje je i završio umjetničku karijeru sa Zrinjskim na oproštajnoj predstavi 31. ožujka 1962. Ugledna kritičarka i glazbena publicistica Marija Barbieri drži da je uloga sigetskoga junaka Pichlerova „amblematska uloga“!

Donosimo zapis Milana Pichlera „Osječko kazalište u mojim uspomenama“, objavljen u Spomen-knjizi o pedesetoj godišnjici HNK u Osijeku, 1957.

„Jedne noći krajem mjeseca prosinca 1918. pod jednim prozorom u Pejačevićevoj ulici pjevao sam serenadu uz pratnju gitare. Skupio se svijet i slušao; kada sam završio, pristupio mi je naš poznati glumac Josip Maričić riječima: ‘Slušajte, prijatelju, ne biste li vi došli sutra oko 14 sati u kazalište?’. Moj odgovor je glasio: ‘Bih’.

Tada sam potpisao ugovor kao bariton opere i tako 1. I. 1919. započeo svoju pjevačku karijeru. Prvi puta sam nastupio 28. veljače 1919. u operi ‘La Bohème’ kao slikar Marcello. Kao gost pjevao je Rudolfa Ernest vitez Camarotta, član Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Poslije toga nizale su se partije za partijom, koje sam spremao s vrsnim dirigentima Mirkom Polićem i Lavom Mirskim.

Već sljedeće sezone imao sam prilike slušati odlične pjevače iz Zagreba, koji su prešli u Osječku operu. Od njih sam mnogo naučio. Direktor Polić napustio je Osijek 1923. godine, i ja sam nastavio rad s novim direktorom Lavom Mirskim, koji je bio neumoran radnik i koji je sve svoje znanje uložio u podizanje muzičkog života Osijeka na što viši stupanj, u čemu je i uspijevao. Uslijed smanjenja budžeta 1926. godine ukinuta je u Kazalištu muzička grana i tako sam 1927. u proljeće, kada smo proslavljali 20-godišnjicu Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, sudjelovao na koncertu, a poslije toga na banketu u Grand-hotelu otpjevao sam prolog iz opere ‘Bajazzo’.

Iza toga prišao mi je upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu Milan Predić i zapitao me, bi li došao u Beogradsku operu. Pristao sam. Zahvaljujući Lavu Mirskom bio sam toliko spreman, da sam mogao uspjeti i u novoj sredini. Naravno, da sam kasnije vrlo rado dolazio u Osijek na gostovanje, jer su mi uvijek taj Teatar i njegova publika bili dragi, te sam rado nastupao na daskama, gdje sam i započeo svoju pjevačku karijeru.“

(Spomen-knjiga o 50. godišnjici HNK-a 1907.-1957., Osijek 1957.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Čuveni muzikolog, glazbeni kritičar i pedagog Krešimir Kovačević (1913. – 1992.) zabilježio je da je „vrhunski domet Zajčeva stvaralaštva koje obaseže više od četrdeset muzičko-scenskih djela, muzička tragedija ‘Nikola Šubić Zrinjski’. To je ujedno i najpopularnije djelo naše muzičke romantike koje je u svoje doba odigralo značajnu ulogu u kulturno-političkoj historiji i postalo simbolom rodoljubnog zanosa u borbi hrvatskog naroda protiv tuđinske vlasti. U vrijeme postanka i još dugo poslije toga opera ‘Nikola Šubić Zrinjski’ i u muzičkom je pogledu, osobito svojom zanatskom zrelošću, predstavljala za našu sredinu nedostižan uzor“.

Osječki teatrolog Dragan Mucić (1932. – 1992.) u svojem pak doktorskom radu i objavljenoj monografiji (Prvih četrdeset godina – HNK u Osijeku 1907. – 1941.) iznosi podatak da je Zajčeva opera „Nikola Šubić Zrinjski“ na određeni način utrla put osnutku HNK-a 1907. Evo citata iz Mucićeve monografije:

„Oduševljenju rodoljuba i osječkoga građanstva da se veliko djelo (osnutak HNK, prim.) što prije ostvari pridonijelo je i upravo tadašnje gostovanje Slovenskoga kazališta u Osijeku, koje je na sveopće zadovoljstvo 29. svibnja (1907., prim.) uvečer izvelo u prepunom gradskom kazalištu Zajčevu operu ‘Nikola Šubić Zrinjski’ kao svoju završnu predstavu.

Prema izvješću ‘Narodne obrane’ gledatelji su oduševljeno pozdravljali ‘braću Slovence’ koji su im u zoru rađanja druge hrvatske Thalije prikazali tu najdražu hrvatsku operu kao simbol nacionalnoga otpora tuđinu u još jednom hrvatskom gradu. I dok su gradskom kazalištu u zanosu odjekivali bojovni Zajčevi zvuci ‘U boj, u boj, mač iz toka…’, osječki rodoljubi oduševljeno slave svoju pobjedu i vide ju već ostvarenu, a ‘Narodna obrana’ u istom broju zaključuje: ‘Uspjeh braće Slovenaca u gradu Osieku napunja nas nadom, da ćemo uspjeti s našim poduzećem oko osnutka stalnog hrvatskoga kazališta.’“

Prvi osječki „Zrinjski“ premijerno je izveden na gostovanju u Sarajevu, 21. svibnja 1908. i otad je predstava premijerno postavljana više od petnaestak puta, s 400-tinjak izvedbi.

Piše: Antun Petrušić (1935. – 2022.)

Glavni poticaj za dolazak u Zagreb, Zajc je dobio u kontaktu s našim ljudima u Beču, okupljenim oko hrvatskog akademskog društva Velebit. Tako je najprije počeo komponirati muške zborove na naše tekstove, da bi 1870. definitivno prihvatio mjesto prvog direktora novoosnovane Opere u Zagrebu, čime je započela u glazbenom životu Zagreba Zajčeva era. Bio je organizator, dirigent, nastavnik, publicist. Svojom stvaralačkom ličnošću obilježio je gotovo pola stoljeća.

Na opsežnom skladateljskom području značajno mjesto zauzimaju Zajčeve opere i operete, a među njima počasno mjesto pripada operi „Nikola Šubić Zrinjski“, koja je nastala pred gotovo stoljeće i pol (1876.). U ono vrijeme to je djelo imalo posebno značenje i praizvedba te godine bila je vrlo značajan događaj u kulturnom i muzičkom životu Zagreba i Hrvatske. I danas je ova opera glavni stup naše nacionalne glazbeno-scenske baštine, stvorena u doba amaterskog oduševljenja, iz pera iskusnog europskog profesionalca. Iako se i u dramaturgiji kao i u dijelu melodike i instrumentacije oslanja na mladog Verdija, Zajcu se ne može poreći izvornost i osjećaj za pripadnost narodu i zemlji iz koje je potekao. (Kad već spominjem Verdija, bilo bi nepravedno ne reći da u prizoru arije Jelene iz VII. slike Zajc čak i anticipira kasnog Verdija – scenu Desdemone iz IV. čina opere „Otello“. A Verdi zacijelo nije imao prilike čuti „Zrinjskog“?).

U ovoj operi nalazi se i nekoliko antologijskih odlomaka, kao što su na primjer romanca Zrinjskog, već spomenuta arija Jelene, duet Eve i Zrinjskog iz VIII. slike i završni prizor. U svakom pogledu, Zajčevo djelo utjecalo je na cjelokupni razvoj hrvatske glazbene kulture i umjetnosti u dvadesetom, pa i ovom stoljeću i nije moguće predvidjeti kakve bi praznine nastale da Zajca i Kuhača nije bilo. Stoga je glazbeni život toga doba i doživio veliki i širom poznati uspon, koji se odrazio i na druga područja. Neka mi stoga bude dopušteno da ovaj kratki komentar završim jednim citatom dr. Lovre Županovića iz njegove knjige STOLJEĆA HRVATSKE GLAZBE:

„Uz te vrlo opipljive dokaze napretka – kojima s izvanglazbenog područja valja pridodati otvaranje Hrvatskog sveučilišta (1874.), pa nastojanja Isidora Kršnjavoga na promicanju domaćih likovnih umjetnosti – Zajc i Kuhač su svjedoci i prodiranja novih izražajnih i estetskih zasada u hrvatsku umjetnost s kraja 19. stoljeća. Bez obzira na stajalište koje prema njima zauzimaju – Zajc ih dijelom prihvaća, a Kuhač potpuno odbija – oni su svojim vremenskim bogatim djelovanjem glazbenoj kulturi vlastite zemlje priložili dio bez kojeg bi ona danas bila neusporedivo skromnija i u raskoraku s europskom.“

Odabrao: Ljubomir Stanojević